...........................................................Ružica
»Ne plačem samo s bolom svoga srca,
Rad zemlje ove, uboge i gole,
Mene sve rane moga roda bole
I moja duša s njim pati i grca.«
Aleksa Šantić
Nije mi ostalo dovoljno vremena da svima koje sam voljela, koji su bili dio mog djetinjstva, odrastanja i života posvetim drugačija sjećanja od onih koja su zapretana u meni, neuništiva i trajna onoliko koliko će trajati i moj život. I neće biti traga o tim sjećanjima, pa ću svim dragim komšijama, prijateljima i znancima ostati vječiti dužnik. Ipak, ima dugova koje nije lako nositi i pokušaću se odužiti bar prvoj među jednakima. Ona zaslužuje vječno pamćenje zbog hrabrosti s kojom je durala svoj teški i časni život. Svi su je znali kao Ružicu Dušančićovu, a ja sam je oduvijek doživljavala kao Majku Jugovića iako su njena djeca, hvala Bogu, živa i imaju svoju djecu. Ali, tragika njenog života nije baš uobičajena, a i NJENO srce je prepuklo.
|
|
Taj život nas je spojio tokom stanovanja u staroj trgovačkoj kući Kresovića u kojoj je poslije drugog rata, osim njene i moje familije, bilo i drugih stanara. Odmah po vjenčanju, moji roditelji su u toj kući dobili sobu u kojoj sam se kasnije i ja rodila. Bilo je to vrijeme poslijeratne obnove, UDB-e i prinudnog kolektivizma. Stanari su, kako se koji snalazio, jedan po jedan, odlazili. U kući sa oslikanim plafonom u tinelu, drvenim terasama, kamenim krovom i prasadima koja su slobodno šetala po nesređenoj avliji ne špijajući što je tu nekad živjela gospoštija, ostadoše moji sa nas troje djece i Dušančić sa svojima. Moj tata je kuću poslije kupio, ali Dušančićovi se nisu odselili, nego postadosmo još bliži i potrebniji jedni drugima. Njihovo je bilo prizemlje, a naš sprat. Nije tu bilo gazde i podstanara niti se plaćala kirija.
|
Dušan je bio opančar i tako zarađivao da prehrani četvoro djece, ali ni Ružica nije zaostajala. Prihvatala se raznih poslova u »boljim« kućama, i činilo mi se da nikad ne liježe. Nama su oboje pomagali u bašči, a Dušan i u građevinskim radovima i tako se oduživali iako nisu morali.
Željela je Ružica drugačije i bolje. Kad se riješila krša u Orlovima i Mjerkačima, pružila se prilika za bolji život u dalekoj Vojvodini, na samoj granici. Dobili kuću, zemlju, namještaj. Džabe, Dušančića guši »asma«. I ajde, pakuj se nazad. Uzalud njene molbe i suze, muž je muž i mora se slušati. Kao uspomene na komadić bijelog kruva i pristojnijeg života, kao plaća za teške poljske radove na nepreglednim vojvođanskim njivama pod nemilosrdnim suncem ravnice, donijeti su u Kistanje lijepi bračni svijetlo žuti kreveti, isti takvi ormari i još nešto sitnica. Meni donesoše radosno djetinjstvo. Kakvi bi to roditelji (moji) bili kad bi tražili više?! S njihovom Duškom sam mijenjala kupovni kruv za onaj, ki med slatki, što je Ružica zorom pekla u špakeru na drva, da uštedi. U bašči smo Duška i ja skupljale stakliće od razbijenog, lijepog i skupog gospodskog posuđa i igrale se na bebe. Sredilo se i dvorište pa smo između žbunova jorgovana pravile sobe, kužine, ambulantu. Svašta sam se namirisala u životu, ali s mirisom jorgovana ništa se ne može mjeriti! Kod njih smo uveče s komšijama igrali tombolu i briškulu, jedino kod njih sam bila »vrag živi«. Jednom, kad sam joj skršila nogu od stolice, opali me Ružica vrtenom nezgodno (po vrteno) i ono puče, a bilo već puno napredene vune. Ali, ništa ja njoj nisam mogla zamjeriti kad je puštala da često prespavam s Duškom u krevetu u njenoj toploj kužini.
Kad je moja mama otišla u Ameriku na pola godine da pomaže sestri oko blizanaca što se rodiše, uze Ružica »na se» cijelu kuću i nas četvoro (tata, Bapo, Keka i ja, Jelena se rodila poslije). Ružica je bila krupna, jaka žena i rumena, što od zdravlja, što od sunca i vjetra koji nikada nisu bili smetnja njenoj vrednoći ni razlog da se odmara. Bijelu povezaču je skidala samo po noći. Bila je od onih što smatraju da je batina iz raja izašla, ali je tukla samo svoju djecu. Iako sam bolovala zajedno s njima, biće da je ona bila u pravu. Postadoše oni ljudi u najljepšem smislu te riječi (Manda, Seja, Braco i Duška).
Kupiše i Dušančićovi kućicu, dozidaše, središe i završi se moje djetinjstvo. Bez Duške (najmlađe), ja se nisam znala igrati. A bila sam tek u petom osnovne kad su otišli. »Krenu« tako i njih. Svoja kuća, Dušanova boračka penzija, pomažu djeca iz Opatije, Knina, Sarajeva.
Kad sam dolazila kući za školske praznike i poslije na godišnje odmore, ne bih se ni odmorila prije nego bih otišla vidjeti Ružicu. Naročito kad ostade bez Dušana, a djeca joj po svijetu.
|
|
Na stanici su uslikane (s lijeva na desno) moja teta Mara iz Amerike, Ružica i moja mama
|
Kod nje je uvijek bilo tako prijatno toplo, slatko, blisko. Najviše sam je voljela gledati kako trpa drva u špaker dok vanka bijesno zavija bura, a meni sve toplije, i oko mene i u srcu. Uvijek smo imale o čemu pričati. Novim nitima učvršćivala sam tkanje našeg zajedništva i branila prošlost od zaborava jer ništa kasnije nije bilo tako djetinje slatko.
...
Sljeva na desno: Nevenka Mirčeta, moja mama, njena ujna Vesa (mater Slavka Zeca), opet teta Mara, Gojko Mirčeta i ja u žutoj vešti koju sam sama kreirala i sviđa mi se kako mi stoji, biće zato što je slikano "72. Mali lijevo je Aco Mirčeta, a curica Vesina ćer, ne znam ime...
Ni rat nije prekinuo naša viđanja, ali, na žalost, jeste njena sa sopstvenom djecom. Osim Seje u Kninu, ostali su bili daleko. Dvije kćeri u Sarajevu, sin u Opatiji. Ne možeš sakriti od Ružice sarajevski pakao ni da si Hudini, a majka sjedi, nada se i plače bez glasa. Tlak više i ne mjeri, samo pije tablete da ne »pane«. Mili osvijetljeni prozor od kužine privlačio me je takvom snagom da nikada to ne mogu sebi objasniti. Evo, privlači me i sad, magli mi se od suza, sve bih dala za jedno veče sa Ružicom u toploj, mirisnoj kužinici sa uglancanim linoleumom na šare od parketa.
Ali nema Ružice. Prepuklo srce u izbjeglištvu i nije dočekala da vidi Mandu, Bracu i Dušku. Nikad otkad je počeo rat! A preživjela ga. Hranila se nadom, ljubavlju i svješću o dužnosti da bude tu, da prozor od kužine svijetli u mraku i da se vije dim iz »dimljaka« kad djeca i unučad dođu.
Rada Grulović
Decembar, 2010. 
|
