Kistanje su obilovale običajima
. Vodilo se računa o tradiciji, slavio se Božić, Uskrs, krsna slava, razni sveci. Držalo se do kumstva, poštovao se stariji...

I u svakodnevnom životu postojala su određena pravila, u toj mjeri specifična da se mogu svrstati u običaje....


Pokušaćemo se na ovoj stranici kroz razne priče podsjetiti na dio njih.

Za početak dvije:

Priča: Sajmovi u Kistanjama

Mlađe da je pitati koliko je bilo sajmova u Kistanjama preko godine, uglavnom bi rekli jedan, misleći na Preobraženje, 19.08. Oni koji duže pamte sigurno bi se sjetili sajma na Svetog Savu, 27.01. a stariji i onoga za Aranđela, 20.11. Ko dublje zađe u temu, iskopao bi i sajam na drugi dan Božića, davno još prije onog rata...
Sajam je uvjek bio velika fešta u Kistanjama. Pogotovo na Preobraženje...
Dan ranije već bi bili spremni trgovci razni i nanjeli bi mesa i vina, čantruna i pive, đinđuva svakakvih... Noć prije sajma išlo se u manastir a bilo je i ljepog druženja uz Krku i na velikoj livadi. Obično se jako kasno vraćalo iz manastira a najgore bi u cjeloj priči prošli prodavci čantruna koji bi cjelu noć vodili ljutu borbu sa klapcima koji su izventavali hiljadu i jedan način za ćapiti koji a onako umorni pred zoru bi zakunjali i potpuno izgubili kontrolu nad situacijom...
Dovde je bilo manje više isto uvjek. Šta se dalje dešavalo u novija vremena, priča je manje više poznata većini. Zato ćemo mi otići malo više unazad kroz vrijeme i pokušati opisati kako je izgledao sajam nekad...može?
Već od jutra krenula bi živost, narod bi krenuo dolaziti. Cure i momci obučeni u narodne nošnje brzo bi se počeli vatati u kolo. Igrali bi kukurnješće: brzi takt u par nota pa tri puta; igrači se pripreme pa krenu jedan korak desno desnom nogom. Onda ljevom nogom kreću u dva koraka ljevo i onda cupkaju na mjestu tri puta. Onda idu dva koraka udesno pa opet cupkaju na mjestu tri puta i tako redom. Svi u korak, ko jedan-njih 50-60 koliko bi ih sigurno u kolu bilo. Živo i angirasto, sve dok se ne umore.
Poslje malo odmora, koje bukare vina, razgovora,kakve kupovine ili zagledačine opet bi se uvatili za novu igru-polako se kao zaljuljaju i stanu na ljevu pa na desnu nogu i tako par puta hvatajući zamah. Onda krenu uljevo i odskoče na ljevoj pa na desnoj i tako krenu u krug; sve brže i brže dok se u jednom trenutku ne učini kao da lete. Zato se kolo i zvalo leteće. U to vrijeme nije bilo asfalta pa se od njihovog đipanja dizala velika prašina. Ako se neko ne bi držao dovoljno jako rukama dok se igra leteće, znalo se desiti da kolo pukne a onaj ko je na kraju vrci dobro u stranu. Znalo se desiti da neko i namjerno opusti ruku ne bi li onaj do njega vrcio. Sve to u šali, naravno. Odmah bi se nastavilo i igralo dok se svi dobro ne izritaju.
Igralo se i kolo zvano ćirilica. Isto bez muzike, kao i ova dosad opisana. I inače, jedina muzika koja se mogla čuti u to vrijeme ( osim cintara i mješine ) bila je veličanstvena muzika istog koraka koji u isti mah pravi toliko njih odjednom. A zveckaju toke i ilici na nošnjama u istom ritmu...
Ćirilica se igrala koracima samo u ljevo. Stane se na ljevu pa na desnu nogu lagano hvatajući zamah i tako par puta dok svi ne uhvate ritam. Onda se krene ljevom pa na desnu, odskoči desnom uz jedan kao polukorak, pa se podigne ljevom nogom i opet stane na desnu. Polukorak, odskok i doček na ljevu nogu koja uvjek pravi korak napred. Malo čudan korak kad ga se ovako rječima opisuje ali svi su ga znali i igrali sa lakoćom. Kao i ostale... Možda su stari i nemoćni, ali još uvijek ima onih koji su na sajmovima ova kola igrali.
Bilo je još jedno, zvalo se šetnja. Uhvate se momci i cure rukama i laganim korakom kreću u krug. Stanu na ljevu pa na desnu nogu. Onda dva koraka ljevo i tim korakom stalno se šeće u krug. Za to vrijeme cure i momci pjevaju i "podbadaju" jedni druge...
"Bukovico moj debeli lade, šta u tebi rade cure mlade? Krše grane od muva se brane"...
I dok traje pjesma, nekoliko parova se izdvoji u krug i unutra šeće, tako da cura drži momka za kanicu. On nju isto. Onda počnu malo pojačavati korak-par puta složno na ljevu pa na desnu nogu jos čvršće držeći se za kanice. Momak jednom rukom drži curu za kanicu a drugom je uzme za ruku i podigne prema gore. Ona mu pomogne tako što odskoči od zemlje i savije noge u koljenima. On je onda u zraku okrene oko sebe pa spusti. Brže uhvate onaj početni korak od šetnje i nastave ga dok drugi par krene raditi ono što su oni maloprije. Prepoznajete zabacivanje? (vidi sliku)
Igra i pjesma trajali su od jutra do predveče. Cjeli dan je bio jako svečan a sve je uveličavalo i veselo zvonjenje sa Ćirila.


Preobraženje 1930.g.


Sajam dvadesetih...


Bukovački momci


Cura u nošnji


Čuvari običaja osamdesetih-KUD Bukovica












Priča: Proslava Božića u Kistanjama

Božić, kao najveća pravoslavna svetkovina u Kistanjama, tridesetih godina prošlog vjeka svečano se proslavljao. Te proslave su se održavale u organizaciji sokolskog društva čiji je starjesina tada bio Milan Budimir, ugledni kistanjski trgovac. Započinjalo bi se na Badnji dan paljenjem badnjaka ispred crkve u Kistanjama. Tada bi se okupila masa svjeta iz Kistanja i okolnih sela. Za badnjake bi se obično usjekla tri velika hrasta u Livadicama ili Šušnjima i nekoliko jačih ljudi nanosilo je badnjake na već ranije razgorelu vatru. Tada bi kistanjski paroh ili starješina manastira Krka osvetio badnjake. Lokalni trgovci obično bi donijeli velike količine vina tako da se pilo, pjevalo i veselilo čitavu noć. Badnjaci bi obično gorjeli još nekoliko dana. Božić je bio porodična svetkovina i svi su ga slavili u svojim kućama. Drugi dan Božića opet se zajednički slavio. Tada bi se već u jutarnjim satima u Kistanjama okupilo mnogo svjeta. Treba napomenuti da su mnogi mladići iz Kistanja služili vojsku u kraljevoj gardi, i svi su oni bili ponosni na to. Momci iz Kistanja i Bukovice bili su zbog svog stasa rado viđeni u kraljevoj gardi, a da ih velik broj tamo i dospije pobrinuo se i tadašnji općinski vojni referent Niko Dubajić. Ti bivši gardisti obavezno su se na Božji dan okupljali u Kistanjama i napravili bi defile u sokolskim uniformama kroz grad. Postrojavao ih je i komandovao im demobilisani podoficir iz Kistanja Jovo Macura. Oni su tada marširali od kuće Šegana do Paškove kuće, jer je na tom potezu ulica bila asfaltirana. U defileu je obično učestvovalo 40-50 ljudi. Na ulice bi tada izašli svi Kistanjci, a gazde i trgovci su sačekivali povorku ispred svojih kuća i častili sve prisutne jelom i pićem. Po završetku defilea započinjao je tradicionalni kistanjski sajam sa svim sadržajima koji se na sajmu upražnjavaju.

Priča "Proslava Božića u Kistanjama" predstavlja dio materijala prikupljenog za izradu Monografije o Kistanjama, a moje-kistanje.net je objavljuje zahvaljujući ljubaznosti ljudi iz zavičajnog kluba "Kistanjska Bukovica" iz Beograda.