"Krs"

Daskale stari, ja te burno volim,
s pustosi tvojom i tvojom sedinom,
i s grudima ti hridastim i golim.

Pamtim u dusi s vecitom milinom
tvoj govor teski u orljanju kama,
sto se survava goletnom urvinom;

tvoj govor zarki u siktanju plama
s grebenja glatkog u podnevlja jasna,
dok sunce pljusti po bogazinama;

i govor mracni kroz huktanja strasna
tvojih pecina, bezdanki, gudura,
gde jejina se zagnezdjuje kasna,

sto svaka rec mu opora i stura
u mladacku mi dusu zadirase,
k'o u novinu travnu stena sura;

dok orlusina, koja kolutase
i k ranom Suncu kriljase se s miljem,
bratom i drugom s visine me zvase!

I tvojih prica, sto mirisu smiljem,
secam se, sa procepa zabradjenih
k'o grdna usta grusavim koviljem.

I pesama se s grotla okadjenih
kaduljom secam, sto ljupko grkahu,
poput grlica zudnjom ojadjenih;

ili u noci odbugarivahu
Moru bijenu zustrom pijavicom,
k'o vrane sto se mraku ozivahu;

dok vrh prisoja osutih travicom,
sledeci ritme svog tela olujna,
vodjahu Vile kola s izmaglicom.

Moja se duza k'o zmajica bujna
ognjima ovi tebe slusajuci,
i krila pusti od plamena rujna;

i dok sni njeni povriskuju vruci
kao zmajici s kojih oganj rosi,
k tebi se vecno svraca pevajuci!

I Ona sto u imenu svom nosi
dah tvojih trava, sto zadisu bludno,
i suncan osmeh u ubavoj kosi,

sto devicanske svoje snove budno
u beo mramor rukom od ljiljana
pretvara, meni smeseci se zudno,

i ona danas k tebi raspevana
sa mnom, s celovom na usnama stize,
k'o tvoja prica smiljem okupana

Tvoje se nedro pred njom cisto dize,
i ti se prostre, dok te sunce poli,
k'o stari lave od kog oganj lize.

Znas da te mlada sa mnom meko voli,
pak tepas o Lepoti, sto iscilje,
kad sasekose tvoj dren i hrast goli,

pricu sto ljupko pridise na smilje!