Drug Tito Sa turneje četiri skakaonice...

uz obavezno presjecanje crvene svilene trake. Zatim su sljedile vijesti iz Nesvrstanih zemalja i pokoja vijest iz trulog kapitalizma, ali ako je afirmativna za socijalistički režim. Na kraju, poslje vjesti iz sporta, Kamenko Katić iz beogradskog studija ili Milan Sijerković iz zagrebačkog bi nam saopćili kakvo nas vreme očekuje sutra od Triglava do Gevgelije. Zima zima e pa šta je, ak' je zima nije lav! Neko voli ljeto, neko voli jesen, neko proljeće, a ja ipak najviše volim zimu. Dosta praznika, dosta filmova, prave se kolači, kuva se sarma, ispred tv-a sjedi se i gledaju se razni filmovi i zimski sportovi. E ništa ljepše od zimskih sportova. Valjda što nikad dosta snjega u Kistanjama, a nisam nikad upražnjavao nijedan od sportova na snjegu van kistanjskih... Skijanje mi je drago, ali nešta najljepše su mi skakaonice. E to zaista obožavam gledati. 4 Novogodišnje skakaonice, pa klizanje na ledu... Novogodišnja turneja četiri skakaonice, u sklopu Svjetskog kupa, održava se od 30. decembra do 06. januara u Bischofshoffenu, Innsbrücku, Garmisch-Partenkirchenu i Oberstdorfu. Četiri skakaonice su: 1. Schattenberg K-120, Oberstdorf , Njemačka 2. Olimpiya K-115, Garmisch-Partenkirchen, Njemačka 3. Bergisel K-120, Innsbruck , Austrija 4. Paul-Ausserleitner-Schanze K-125, Bischofshofen, Austrija Skakač koji zbirno osvoji najviše bodova na te četiri skakaonice je ukupni pobjednik turneje. Rekorder po broju ukupnih pobjeda na turneji je Finac Janne Ahonen.

Garmisch-Partenkirchen 1988 i Matti Nykänen

Svjetski kup u skijaškim skokovima je natjecanje koje se održava svake godine od sezone 1979/80 pod FIS -om kao krovnom organizacijom. U svakoj sezoni se održi 25-30 natjecanja, obično vikendom. Skakači prvo skaču kvalifikacijske runde, kojih su pošteđeni najbolja desetorica u ukupnom poretku Svjetskog kupa. Prva pedesetorica iz kvalifikacija (uključujuci i najbolju desetoricu iz Svjetskog kupa), stječu pravo nastupa u prvoj rundi. U drugu rundu plasiraju se prva tridesetorica. Skakač za pobjedu dobije 100 bodova, drugoplasirani 80, trećeplasirani 60 i redom do tridesetog koji osvaja 1 bod. Najviše pobjeda u Svjetskom kupu ima Finac Matti Nykänen, koji je i najuspješniji skakač u povijesti s 4 osvojena Svjetska kupa i jednim drugim mjestom. Njegov zemljak Janne Ahonen ima najviše pobjedničkih postolja.

Peggy Fleming u Grenoblu 1968.g

A sporta je te '68 bilo kolko ti duša oće... Najprije ZIMSKA OLIMPIJADA u Grenoblu (Francuska): skijanje, skokovi sa velike skakaonice, brzinsko klizanje, umjetničko klizanje, sanjkanje, bob, i ostali nama u Bukovici bez snjega neobični sportovi. Odma smo imali pravu dječiju Olimpijadu čim je palo 3 cm snjega kog Đekine pećine, a ispod Smiljanine trešnje, iza mlinice put Tauza. Nizbrdica je dozvoljavala da se nekih desetak metara ili skotrljaš po snjegu na kakvom katonu od kutije (danas djeca imaju plastične naprave koje se zovu KLISKO i mogu se kupiti za jeftine pare, a tada si ima muke da kakvu kutiju iz kistanjskih trgovina dobiješ i upotrebiš za svrhu zabave jer su se sve rezervisale za slanje paketa studentariji u velikim gradovima) ali si mora paziti da ne završiš u Đekinoj pećini, na kraju balade!

....... Sanke je malo ko ima u Kistanjama, jer je snjeg tako rijetko pada pa je bilo neracionalno kupovati djeci igračku koju neće upotrebiti više od par puta od rođenja do polaska u školu! Ipak u Živane Dubajić našle bi se i sanke kojima se Olimpijada mogla provesti po svim sportskim zakonima. Padanje sa sanki je bilo neizbježno, jer zaboga, tako su se malo upotrebljavale da je trebalo više puta spuštanja niz padinu da bi se upamtilo upravljanje njima, i taman kad misliš da si zapamtio već ti je proša tvoj đir i moraš čekati da se svi drugi izredaju pa ti tek tada opet vidiš da bi bilo dobro da se još jednom spustiš - ali vraga, od velike potražnje i spuštanja ono malo snjega se od tragova sanki brzo razgazilo i sada mogu samo po goloj travi da se voze. Počneš odabiranjem najbolje putanje na kojoj još uvijek ima malo snjega, a paziš da se ne zalaufaš i ne upaneš drito u Đekinu pećinu nedajtigabože, pa kad se sanke zalete i ti u blaženom napadu adrenalinskog udara zbog brzine, naletiš na travu bez snjega, sanke nama ukoče, a ti ki đule iz turskog topa nastaviš napred pjumbo gonjen silom ubrzanja par metara zračne linije i poslje par metara kotrljanja ili nosnog rijanja, kako kad - gonjen silom sraza ili kočenja nakon izletanja sa sanki. I tako čekaš opet da dođe na tebe red, jer oni veliki ne znam kako su samo to uspjevali, uvijek bi se na prevaru spuštali nizbrdo po dvaputa zaredom, kao okliznule im se sanke kad ih dovuku na uzbrdicu i nama manjima izmakne red za spuštanje. I taman se obraduješ kako će uskoro tvoj red, a ono vec se smrknjava ili više nema snjega po kome bi se spušta, pa se svi preselimo iz Đekine pećine na betonirani trotoar ispred Budimirove i Čotrine kuće. Tu bi se lako dala napraviti KLIZA - zaleđena uglancana staza na kojoj bi hrabri i oni manje hrabri uvježbavali drugu olimpijsku disciplinu: ko će najduže ostati na nogama u Borovo cipelama na ledenoj stazi a nakon zatrčavanja i zauzimanja poze sa ispuženom nogom i raširenim rukama dok kližeš. Klize su pravljenje i na drugim mjestima: na livadi đe se danas nalazi Nova škola jer se tu uvjek skupljala voda i bila je najduža ledena staza dok ne ojuži pa propaneš kroz tanak led u vodu i blato do koljena. Zatim ispred ograde starog spomenika na raskršću pa se produžavala ispred kuće Dare Korolije (matere doktora Dule) skoro do ulaza u Robnu kuću.

I kasnijih godina pravljena je kliza na tom mjestu jer se i tu zadržavala zimi voda i često ledila, pa je bilo nekad teško prići do robne po kruv kod Rajka i Stojana, jer se za vreme velikog odmora kliza uvijek obnavljala i glancala dok je horda gladnih đaka išla u Robnu po sendviće sa mortadelom ili alpskom salamom. A kad pane mrak odlazio bih do Večerke i Jadranke Popovic (mlađih sestra Radojke Popović, sada supruge Boška Karanovića veterinara), tu bi se pridružili Đoko i pok. Marica Bezbradica - Čaušovi, Mile i Ćevo Letunica dok su stajali kod Popovićki kad su im roditelji bili na radu u Njemačkoj: i uzmemo vode iz njihove kuće pa prospemo na betonu ispred mlinice na vratima đe je Janko parkira svoj motor. Tu čas posla napravimo veliki led (pogotovo kad dere bura) i od žmirkave javne rasvjete koja se ljulala na rastegnutoj žici iznad ulaza u dvorište mlinice imali smo pravi light show, i sve uslove da započne takmičenje u klizanju na ledu u parovima i pojedinačno, sve sa komentarima koje smo naučili od Milke Babović sa televizijskih prenosa koji su tada bili u crnobjeloj tehnici, pa je gledaocima objašnjavala do u detalje izgled kostima klizačica: “svjetlo plavi kostim prošaran štrasom i zlatnim šljokicama…” Ona je svoj način opisivanja kostima klizača zadržala i par godina poslje iako je JRT vec počela da emituje program u boji, najprije samo filmove i poneki prenos, a kasnije kompletan program u boji, jer su se crnobjeli televizori u upotrebi zadržali dugi niz godina: ili su bili dobro i kvalitetno napravljeni, ili zbog rasprostranjenog mišljenja da su televizori zbog skupoće pri kupovini stvar koja se kupuje jednom u životu! - pa su se narodne samoupravljačke mase teško odlučivale da promjenu aparat koji i dalje dobro radi (bilo je naprimjerice tada kupiti i maske od providne plastike u duginim bojama koji zakačiš ispred ekrana pa kao imaš TV u boji, koji je imala učiteljica Milica Jolic i njen muž Boško, pa onda je nabavio i kum Mile Jerković).

1968 Belousova and Protopopov iz SSSR Torvill & Dean i Bolero, Olimpijske igre 1984.g.

I onda počinjemo sa piruetama, akselima, ritbergerima, toe lup i lutz, salkof; tada je dvostruki okret na ledu bio vrhunac sportskog klizanja! Popularni su bili bračni par Oleg Protopopov i Ljudmila Belousova, koji su prvi izveli poznatu „piruetu smrti“ gdje se ona drži za jednu ruku i kliže na jednoj klizaljci okrenuta leđima ledu u luku, a bila je i jedna simpatična Mađarica, mislim da je bila Chabo, koja nikako nije mogla odskočiti od leda kolko je bila guzata, a mogla je otklizati cjelo klizalište u raskoračnom stavu (jako teško, kaže Milka Babović), dok je majka Katarine Vitt koja je klizala za DDR bila šampionka u skokovima. Koliko mi je tada bilo modrica na stražnjici i ogrebanih koljena i dlanova - kobi broja! TU – LUP i lupiš prknjačom na cimenat! Brige vragu, bilo je toga i kod drugih učesnika na klizanju ispred mlinice! E, dok ovo pišem, sjetim se Sarajeva '84 i onog britanskog para, Jayne Torvill i Christopher Dean koji su osvojili Olimpijsku zlatnu medalju, sve uz Ravelov Bolero. Fantastičan par, bolje klizanje na ledu u životu nisam vidio. I prošle godine, poslje 45 godina na ledu i dalje plešu Ljudmila Belousova i Oleg Protopopov, sada treneri u Lejk Plesidu - USA, koji su uveli u ples na ledu “piruetu smrti” kako bi to Milka Babović volila kasti, okret plesačice na unutrašnjoj ivici klizaljke okrenuta leđima prema ledu i dodirujući led glavom dok je partner okreće držeći je za ruku...

........A spomenuh lajt šou pa se sjetih kako smo primitivnim metodama imitirali treperava svjetla viđena na televiziji u nekim muzičkim emisijama. Na moj gramofon Iskra kupljen kod Marka Karanovića u radnji na kojem se zvučnik moga odalječiti dobrih dva metra montira sam malu sijalicu iz baterijske lampe na koju sam nalemio žice i spojio sa zvučnikom. Kako bi glasnoća u zvučniku rasla tako bi i žmirkava sijalica dobijala na snazi svjetla. Vidio sam to jedne zgode kako je napravio Fidel na starinjskom gramofonu koji si mora uštekati u radio ili pojačalo da bi čuo zvuk sa singlice (tada još nije bilo longplejki na 33 okretaja, već samo na 45 i 78. Te ploče na 78 okretaja pušta je moj ćaća u pauzi filmske projekcije u Domu, ali su nesretnim slučajem okončale vijek trajanja kada smo ih ja i moj brat Radovan gađali zračnom puškom edne prilike).

Grupa 220 i Drago Mlinarec

Bila je to prava stvar za DJ-a na pozornici Doma, a kasnije kada je otvorena diskoteka u Čučevu (u jednoj štali u Karanovića) oni su kupili pravi lajt šou u tri boje koji je treperio ali bez ritma, ali kako je šareno i manjitu drago, pa je osta zapamćen kao prvi lajt šou u Bukovici. Poslje malo je u đevrsačkom Domu Neven (sin Marte i Mile, a super je svira gitaru, često dolazio autobusom ili biciklom u Kistanje i svira u popodnevnim satima na klupi do robne kuće, jer je tu bilo hlada, a mi ki opčinjeni učili akorde i pamtili rječi tada popularnih pjesama, Grupe 220, Time ,...) iz Zagreba donio profesionalni lajt šou koji je reflektore u bojama sinhrono sa muzikom pojačava i smanjiva, baš ki na televiziji. Ostalo je istorija...

Radio Zagreb 1 program javlja u Dnevniku:

Terorista Miljenko Hrkač13. jula 1968. podmetnuo je razornu eksplozivnu napravu u beogradski bioskop “20. oktobar”, i usmrtio radnika Savu Čučurevića, 76 ljudi je tom prilikom ranjeno, a studentkinja Magdalena Novaković ostala je bez obe noge.

U 20.oktobru je bez obe noge ostala Magdalena Novaković iz Beograda, a njena veza sa Kistanjama je što se trebala udati tih dana za Stupara (Mirko ili tako nekako) iz Ivoševaca. On je bio sa njom u kinu i tom prilikom je takođe povređen, ali bez trajnih posljedica. Njegovu (Stuparovu) sestru Miru oženio je Šimpraga Dušan milicioner.  

Inače, nisu se vjenčali zato što ona nije htjela, iako je on htio, čak i nakon što je ostala bez nogu. Po svemu sudeći i sada oboje žive u Beogradu, ali nisu zajedno.

Pričalo se, a dal je istina ne znam, da je u kinu u Beogradu kad se desila eksplozija bila i cer od Špire Pepina. Mislim da nije bila povređena bombom, nego samo ugruvana prilikom evakuacije.

(U drugoj diverziji iste godine 25. septembra, takođe je više ljudi povređeno)

Još se nisu sredili utisci o upravo održanom bukovačkom karavanu, preobraženjskim gostima a sa posla dolazi ćaća i zove sestru u sobu onako iznenada prije podne, a tu sam se mora treviti i ja da nebi šta propustio kad je ćaća tako zabrinut doša, pa kaže sestri da se jedno vreme ne dopisuje sa prijateljicom Natašom iz Murmanska u SSSR, kao i da ništa u pismima ne piše o politici kad bude pisala sljedeće.

Nisam zna o čemu govore ni zašto, kad je bilo ljepo primati pisma iz SSSRa puna smješnih stvarčica: razglednica, salveta, šarenih omora od bonbona, a poneki put je stiza i paketić od dotične ruskinjice - kada je poslala sestri Djeda Mraza od stiropora i rusku lutku koja svira kad se zadrma. To je ona plastična lutka od dvije kugle a u donjoj kugli je imala mali batić koji lupa po ksilofonu koji je učvršćen za uteg na samom dnu, pa kako god je zaljuljaš ona se ispravi usput svirajuć.

Meni ništa nije bilo tada jasno: kakva pisma, kakva politika, pa još uvjek traju školske ferije, igramo se iza škole na graničare sa Donjanima: Keka i Bapo Grulovićevi, Car i Zoran Bokunovi, pa sa djecom iz učiteljske zgrade: Goga-Gordana Berić, Jadra - Jadranka i Boro - Boris Mažibrada, Borka, Mićo i Dilja-Živana Jolić, Đoko Grbić, Desa i Baf Grulović…

A između dvije vatre i dok se pravi predah između dvije igre čujem kako je milicija sinoć oćerala sa klupa naše starije sugrađane, jer nije vreme da se sjedi po noći vanka dok neprijatelj ne spava.

- Ajte ća kući spavati! odrečan je bio milicajac Murat Derviševic i rašćera dokonjake sa klupa.

Te večeri na televiziji prvi put sam vidio ruske tenkove na ulici.

Okupácia CSSR vojskami Varšavskej dohody (1968)

SSSR occupation and army attack in Czechia (1968)

(puno godina poslje sam u Novom Sadu upoznao familiju Slovaka koji su emigrirali iz ČSSR te 1968. godine i nikada se nisu vratili u svoju zemlju u kojoj su rođeni, tada mi je to izgledalo toliko strašno, neshvatljivo, nezamislivo, a onda, poslje puno godina, i sam krenuh sličnim putem...)

Doduše i ja sam koju godinu kasnije (1972) doživio svoj prvi milicijski sat kad su nas u 8 uveče sa ceste i ispod velike topole preko puta skretanja u ambulantu jedne večeri poćerali milicajci Dobrić i Grulović opasani puškama o ramenu, dok je Murat te večeri partolira u plavom milicajskom FIĆI. Neko od starijih Gornjana upita šta je razlog da nas ćeraju kucama, a nji dva odgovoriše da su dobili dojavu da se očekuje da u toku noći preko našeg terena prođe grupa terorista koja bježi iz Bosne, pa kako more biti pucanja djeca treba da su sklonjena po kućama.

Utom ukoči Murat fiću na mjestu i dreknu kroz prozor:

-Da ste svi išli kućama, kad se vratim ovda da vas ne vidim inače ce biti svašta!

A svašta je ko zna šta moglo značiti jer su se kao legenda ispredale priče o milicajskom pržunu u zgradi starog Suda: debela vrata, nema prozora, vlažni zidovi, a o batinama moš samo nagađati kolko će i biti! Zato svi bez gunđanja odosmo svojijem kućama, a sutradan su nas u Dnevniku obavjestili da je razbijena teroristička grupa u Bosni kod Bugojna.

Ljetna olimpijada u Meksiku je došla kao smirenje nakon krize u ČSSR. Iako je Vera Časlavska iz ČSSR osvojačica više zlatnih medalja iz gimnastike u Meksiku, pa i vjenčala se u olimpijskom selu, na dodjeli zajedničke zlatne medalje za vježbu na parteru sa ruskinjom na postolju, dok je intonirana ruska himna, izrazila tihi protest spustivši glavu i ne gledajuć u zastave...

Protest Vere Časlavske

Olimpijske igre u Meksiku, 1968.g.

Ubrzo smo zaboravili strepnje naših roditelja, i Dnevnik više nije bio tako upozoravajući, jer su se pratile vjesti o medaljama koje su naši Cerar Miroslav i Đurđica Bjedov osvajali. A Đurđica pogotovo jer su njeni porjeklom iz Mokrog Polja!

Jesen u Kistanjama nije baš dozvoljavala takmičenja na otvorenom kao za vreme zimske olimpijade, ali voda ispred Budimirove kuće koja je tamo ostajala i po par dana nakon kiše, mamila je male sportaše jer je imala samo svrhu da se u TRUMBAMA dobro izgaca kroz kanal, ali oprezno da ti se iste ne napune vodom ako pređe preko sare! A mogli su se puštati i brodići od novinskog papira pa kao da se takmiče jedrilice kad napraviš valove kad se zatrčiš po poplavljenom trotoraru.

Prava ljetna olimpijada djece u Kistanjama desila se kasnije u dvorišti kod Sime i Vande Dubajić, za 4 godine, kad je bila aktuelna Minhenska olimpijada i popularan bio američki plivac Mark Spitz osvajač 7 zlatnih medalja, a Veljko Rogošić je preplivavo milje i milje morskog nepregleda...

Tada smo vidili i prvi put takmičenje u sinhronom plivanju, koje si do tada moga viditi samo u KINU DOMA, ako je moj ćaća pušta koji film sa Esther Williams...