Progresivni dio cehoslovacke Komunisticke partije pokrenuo je pocetkom 1968. godine val demokratskih promjena koje su dugorocno prijetile da uzdrmaju cehoslovacku pripadnost Istocnom bloku. U zemlji su u kolovozu 1968. intervenirale snage Varšavskog pakta predvodene Sovjetskim Savezom
Sovjetske trupe su goneci njemacku vojsku 1945. godine umarširale u Cehoslovacku, a u travnju te godine sastavljena je i koalicijska cehoslovacka vlada na celu s komunistom Klementom Gottwaldom. Medutim, cehoslovacki su komunisti bili poraženi na parlamentarnim izborima održanim 1946. godine te u razdoblju nakon izbora potpora komunistima dodatno slabi. Nakon politicke krize u veljaci 1948. godine i ostavke nekomunistickih clanova vlade, komunisti su uspjeli organiziranim ulicnim demonstracijama prisiliti tadašnjeg predsjednika Beneša da sastavi vladu kojom ce dominirati Komunisticka partija. Preuzevši potpuno vlast u zemlji, komunisti su transformirali Cehoslovacku po uzoru na Sovjetski Savez - uvedeno je plansko gospodarstvo, poceli su progoni politickih protivnika i cistke vlastitih redova. Cehoslovacka je 1949. godine postala clanica SEV-a, a 1955. i Varšavskog pakta. Zemlja se privremeno demokratizirala nakon Gottwaldove smrti 1953., koja je vremenski koincidirala sa Staljinovom smrcu, no dolaskom na vlast Antonina Novotnyja 1957. godine u cehoslovackom je društvu ponovno vracen stari sustav vlasti. Šezdesetih je godina cehoslovacko gospodarstvo potonulo u duboku gospodarsku krizu s nestašicama, a istodobno je u cehoslovackoj Komunistickoj partiji pocela jacati reformisticka struja. Suocen s gospodarskim kolapsom, Novotny je sredinom šezdesetih prisiljen uciniti odredene politicke ustupke liberalnom krilu partije i uvesti odredene reforme. No tempo promjena bio je odvec spor te je potkraj 1967. godine progresivni dio cehoslovackih komunista na celu sa Slovakom Aleksandrom Dubcekom odlucio krenuti s promjenama prije potpunog gospodarskog kolapsa. Na posljetku je u sijecnju 1968. godine Novoty smijenjen s cela Komunisticke partije, a na njegovo mjesto postavljen je Dubcek. U ožujku je Novotny podnio ostavku i na mjesto predsjednika države, a na njegovo mjesto dolazi heroj II. svjetskog rata, Ludvik Svoboda.
Invazija
Snage Varšavskog pakta 20. kolovoza na više mjesta prelaze cehoslovacku granicu, a sovjetski komandosi zauzimaju prašku zracnu luku. Cehoslovacka vojska nije napuštala vojarne te je uspješno neutralizirana prvih sati invazije. Iako se velika vecina cehoslovackih gradana protivila invaziji, osim više izdvojenih incidenata, uglavnom se pasivno odnose prema snagama Varšavskog pakta. Nakon invazije cehoslovacko je vodstvo smijenjeno, a sovjetske postrojbe ostaju stacionirane na cehoslovackom teritoriju do 1987. godine
Praško proljeće
Novi, Dubcekov režim pokrenuo je val promjena i liberalizacije cehoslovackog društva - proširene su gradanske slobode i omogucena veca medijska sloboda, predstavljen je niz gospodarskih reformi te oslabljene veze sa Sovjetskim Savezom. Takoder, provedena je opsežna rehabilitacija gradana koji su osudeni u razdoblju staljinizma, medu kojima je bio i predsjednik Svoboda te ministar unutarnjih poslova Pavel. Dubcek je nazvao reforme "socijalizam s ljudskim licem", a kasnije je tih nekoliko mjeseci prve polovice 1968. godine prozvano Praško proljece ili na ceškom Pražsko jaro. I dok je val promjena u Cehoslovackoj naišao na odobravanje u Rumunjskoj i u Jugoslaviji, ostale komunisticke partije iz Istocnog bloka nisu bile oduševljene Dubcekovim reformama. Moskva je promjene u Cehoslovackoj vidjela kao izazov vlastitoj hegemoniji u istocnoj Europi, bojeci se da se cehoslovacki scenarij ne proširi na ostale istocnoeuropske zemlje. Imajuci na umu dogadaje u Madarskoj desetljece ranije, cehoslovacko vodstvo se u više navrata izjasnilo da nema namjeru mijenjati cehoslovacku vanjsku politiku, ni udaljavati zemlju od Sovjetskog Saveza niti istupiti iz Varšavskog pakta. Dubcek je u proljece i ljeto održao nekoliko sastanaka sa sovjetskim liderima Brežnjevom i Kosiginom te s vodstvima istocnoeuropskih zemalja, no sovjetsko celništvo nije bilo impresionirano Dubcekovim objašnjenjem novog cehoslovackog smjera. Stoga je Moskva u kasno proljece 1968. godine pocela preko medija val napada i optužbi cehoslovackog vodstva s posebnim naglaskom na ministra unutrašnjih poslova Pavela. Upozorenja iz Moskve poprimaju konkretniji oblik u ljeto 1968., i to velikim vojnim manevrima Varšavskog pakta koji su se dijelom izvodili na cehoslovackom teritoriju, a sovjetske trupe ostaju na cehoslovackom teritoriju i nakon završetka manevara. U pokušaju rješenja krize, tijekom srpnja i pocetkom kolovoza 1968. godine u slovackim su gradovima Cierni i Bratislavi održana dva sastanka cehoslovackog i sovjetskog vodstva uz sudjelovanje predstavnika iz zemalja Varšavskog pakta. Cehoslovacka je strana ponovno istaknula svoju odanost savezništvu sa Sovjetskim Savezom i nastavak vodece uloge Komunisticke partije u Cehoslovackoj, a sovjetska je strana pristala povuci postrojbe s cehoslovackog teritorija. Time je privremeno Dubcek postigao pobjedu nad Moskvom te iducih dana prima u posjet svoje najcvršce saveznike - jugoslavenskog predsjednika Tita i rumunjskog Ceausescua.
Slucaj Jana Palacha
Praški student Jan Palach u sijecnju 1969. spalio se iz prosvjeda zbog sovjetske invazije. Palachov cin ostao je zapamcen kao najodlucniji prosvjed i simbol protivljenja sovjetskoj okupaciji.
Slom Praškog proljeća
Sljedecih dana su, nakon kratke stanke, obnovljeni napadi Moskve na Cehoslovacku preko medija. Sovjetsko je vodstvo, legitimirano pozivom dijela cehoslovacke Komunisticke partije, donijelo odluku o vojnoj invaziji Cehoslovacke. U noci s 20. na 21. kolovoza 1968. oko 600 tisuca sovjetskih, istocnonjemackih, poljskih, madarskih i bugarskih vojnika s pet tisuca tenkova pocelo je iz više smjerova prelaziti granicu Cehoslovacke. Zanimljivo je da je Rumunjska, kojoj je tada bio na celu mladi Ceausescu, odbila sudjelovati u invaziji Cehoslovacke. Istodobno s prelaskom granice kopnenih trupa, stotinjak sovjetskih specijalaca u civilnoj odjeci zauzelo je prašku zracnu luku. Nakon rasporedivanja po zgradama u zracnoj luci, osigurani su uvjeti za slijetanje velikih transportnih zrakoplova An-12 koji su dovozili sovjetske zracnodesantne postrojbe i lake tenkove. Suoceno s invazijom, cehoslovacko je vodstvo zapovjedilo svojim oružanim snagama da se ne suprotstavljaju snagama Varšavskog pakta kako bi se izbjeglo krvoprolice. Cehoslovacko ministarstvo vanjskih poslova oglasilo se prosvjedom vladama okupacijskih zemalja, kojim je pozvalo na okoncanje okupacije Cehoslovacke. Nakon prelaska granice vojne kolone su nastavile bez ikakva organiziranog otpora napredovati prema Pragu i drugim velikim središtima. Jedan od ciljeva invazije prvih sati bila je neutralizacija cehoslovacke vojske, što je ostvareno bez teškoca buduci da cehoslovacke snage nisu ni pokušale napustiti vojarne. Iako nisu bili razoružani, cehoslovackim vojnicima nije bilo dopušteno kretanje izvan vojnih objekata. Iako se vecina cehoslovackih gradana protivila invaziji, uglavnom su zauzeli pasivan odnos prema snagama Varšavskog pakta. Nezadovoljstvo okupacijom vecine Ceha i Slovaka manifestiralo se masovnim prosvjedima u više cehoslovackih gradova te aktivnošcu više nezavisnih radiopostaja, koje su emitirale vijesti izvan nadzora sovjetskog propagandnog stroja. Ipak, u nekoliko slucajeva su se u Pragu i Bratislavi dogodili incidenti u kojima su zapaljeni sovjetski tenkovi na što je odgovoreno paljbom iz vojnih kolona, pri cemu je sedam ljudi ubijeno a više stotina ranjeno. Medutim, vecini Ceha je bilo potpuno jasno da je otpor snažnoj sovjetskoj vojsci uzaludan te su se do jutra 21. kolovoza sve vitalne tocke u zemlji nalazile u rukama sovjetske vojske i saveznika iz Varšavskog pakta.
Aleksander Dubcek
Voda Praškog proljeca Aleksander Dubcek roden je 1921. godine u Slovackoj. Iako dugogodišnji komunist i pulen tvrdolinijskog šefa Komunisticke partije Antonina Novotnyja, šezdesetih godina se transformirao u predvodnika promjena. Postavši u sijecnju 1968. prvi sekretar Komunisticke partije, pokrenuo je niz demokratskih reformi. Nakon neuspjeha Praškog proljeca smijenjen je u travnju 1969., a sljedece godine i izbacen iz partije. Dubcek je bio kažnjen ponižavajucim slanjem na položaj šumskog inspektora u provinciji, gdje ostaje punih osamnaest godina. Nakon pada Berlinskog zida politicki je rehabilitiran te je u prosincu 1989. godine postavljen za predsjednika cehoslovacke skupštine.
Cijena poraza
Dana 23. kolovoza cehoslovacki je predsjednik Ludvik Svoboda odveden u Moskvu, a sljedecih dana je za njim dopremljen i ostatak cehoslovackog vodstva na celu s Aleksandrom Dubcekom. U Moskvi su organizirani prividni razgovori sovjetskog i cehoslovackog vodstva na kojima je cehoslovacko celništvo bilo stavljeno pred svršen cin i prisiljeno odustati od pokrenutih reformi te smijeniti najradikalnije clanove vlade, a Sovjeti su pristali na povlacenje bugarskih i istocnonjemackih te madarskih i poljskih postrojbi. Pocetkom listopada cehoslovacko je vodstvo bilo prisiljeno potpisati sporazum kojim je Sovjetima zajamcena trajna vojna nazocnost u Cehoslovackoj. Cehoslovacka se obvezala preuzeti odgovornost za obranu zapadnih granica Istocnog bloka, dok ce sovjetske postrojbe biti stacionirane u garnizonima u unutrašnjosti zemlje. Kako bi se u medunarodnoj javnosti održao privid dogovora dviju suverenih država, a ne diktata jedne države drugoj, sporazum je u ime Sovjetskog Saveza u glavnom cehoslovackom gradu Pragu potpisao sovjetski premijer Kosigin. Unatoc tome, nakon invazije navodnih saveznika Cehoslovacka više nije bila siguran bastion Istocnog bloka prema Zapadu. Invazija Cehoslovovacke naišla je i na velike osude u inozemstvu, no konkretne pomoci izvana nije bilo. Nazocnost sovjetskih trupa na cehoslovackom teritoriju pomogla je jacanju tvrdolinijaša u redovima cehoslovackih komunista te je na posljetku u travnju 1969. Dubcek smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Gustav Husak. Husak je javno raskinuo s Dubcekovim smjerom i najavio vracanje Cehoslovacke starom politickom kursu na kojem je zemlja ostala do pada Berlinskog zida, a sovjetske postrojbe ostale su stacionirane u Cehoslovackoj do 1987. godine.
Brežnjevljeva doktrina
Doktrina vanjske politike Sovjetskog Saveza kojom je Moskva legitimirala vojne intervencije u svojim državama saveznicama. Iako je postojala još od Staljinovih vremena, za vrijeme Brežnjevljevog mandata prvi je put javno objavljena. Doktrinu sažima Brežnjevljeva izjava da je "svaka komunisticka partija odgovorna ne samo svojoj radnickoj klasi i narodu, vec i medunarodnom radnickom pokretu u cjelini". Invazija Cehosloavcke 1968. godine predstavljala je najeklatantniji primjer Brežnjevljeve doktrine.
Kronologija
1957. - dolazak Antonina Novotnyja na vlast u Cehoslovackoj
sijecanj 1968. - smijenjen Novotny, a glavni sekretar cehoslovacke Komunisticke partije postaje Aleksander Dubcek
srpanj, kolovoz 1968. - susret cehoslovackog i sovjetskog vodstva
20. kolovoza 1968. - pocetak sovjetske invazije
21. kolovoza 1968. - Cehoslovacka u rukama snaga Varšavskog pakta
23. rujna 1968. - cehoslovacki predsjednik Svoboda odveden u Moskvu, a potom i ostatak cehoslovackog vodstva
travanj 1969. - Dubcek smijenjen