U kući Pere Mandića, mesara, ranih 70-tih, njegova žena Milka, svima nama znana kao Milkica Perina, otvorila trgovinu konfekcije Mladost – Mrkonjić grad. U to vreme i nešto malo prije od toga, kod Bože Štrbca i Stojana Lalića si moga u trgovini kupiti male napolitanke iz Makedonije, u kojima su se nalazile sličice većih gradova SFRJota, pa i slika tog Mrkonjić grada, koji je eto preko Milkičine trgovine stigao u Kistanje. Pored trgovine metražnom robom PZ Kistanje u Budimirovoj kući, u kojoj su u to vreme radili Todica Korolija (brat mirka Korolije – Vunara) i Rajko Karanović, nisi moga osim u Kninu kupiti ništa od konfekcijske robe. Istina kod Todice i Rajka bilo je i osnovnih stvari za potrebe Bukovčana starijih i mlađih: crveni dres za fizičko, atlet majice bjele, čarapa i maramica, majice dugih rukava na rige u tri boje koje su sve matere kupovale svojim đacima za polazak u školu pa smo na zajedničkim slikama skoro svi uniformno obučeni. Poslje su došle i školske kute i to crne (da se djeca ne bi išporkala od krede i vodenih bojica, a najviše da bi se prikrile majice i džemperi koji su imali buže i zakrpe), a bome i prve kupaće gaće za more od grubog žerseja (koje se sušile po cjeli dan a i sutradan su bile mokre, a uz to grebale između noga).
Todica je u radnji ima i za starije svaku potrebu: Bukovačke kape sa crnim resama od pometra i kape francuzice za radničku klasu koja nije udžala ići gologlava a nije priličilo da im se rese motaju oko makinja u Kistalu (kasnije TMN Jadran: Tvornica Metalnog Namještaja Kistanje). Za radnike je bilo kupiti i odjelo od trliša, koji su nosili popodne za poslove oko kuće i u polju, nije tada bilo traperica. Moglo bi se slobodno kazati da je tih godina cijela Bukovica bila na tekovinama Revolucije i to bar sudeći po odjelu muškije glava kuće – sav slobodarski narod je preskočio iz seljaštva u radničku klasu, svi su imali trliš kupljen kod Todice. Za one koji nisu pripadali radničkoj klasi nego su se morali starati o blagu bilo je tu kupiti i lumbrela velikije od crnoga platna sa drvenim drškama ki kakav štap, pa su u tu svrhu i nastavljale službu u kućama kad se pocjepa platno ili „odnjo vrak žice, a njesom u petak na Kistanjami natrevio na unoga Cigu iz Knjinja koji oštri nuževe i popravlja žice ot kišobrana! Dušemi izvedrilo odjutroske i ja čisto zametnu da sam treba lumbrelu ćakinu ponjeti na Kistanje, da une žičetine zera uvrveti uni čoek, ćeta šteta da se lumbrela baci kat mure još durati - ne propušta kišetinu a i platno se dobro drži. Đe-đe dračetina bužu načinila, đe-đe miš pojo zerka, ali izem šta je zera izbljedilo mure stati. Nusimu vrazi naprdak, koji zna oće li jopet dolaziti na petak u Kistanje da mi to uvrveti, nemeš brte odati nako kad udari kišurina, satraću se vas u kršu kod ovčina, dok podupirem une žičetine...“
Za žensku čeljad kod Todice je bilo puno većeg izbora: na metar kupiti cica za traveže i bljuze, oni crni sa bjelim cvjetićima, zatim tu je i bilo platna za poglavače i lancune u dvi boje, a na kocke crvene ili plave su bjelim (72-ge je bilo moderno imati košulju baš od tog kockastog posteljnog platna sa kragnom na pačiji kljun i na bokovima isječene u polukrug! Moja je bila plava, a sestra je imala crvenu, mater nam sašila), bilo je i povezača bjelije i crnije za udovice, roze ženske mudante za zimu – zvane pumparice, koje je Todica drža raširene izložene iznad vrata za magacin, a mogle su kupiti i gaće od crnog somota „za staroga“
- Vrak ga odnjo, ništa robu ne čuva! Ma šta ima Tode da sam mu kupila one prošli puta kad smo janjce prodali, ima li dvi godine?
- Bome i više od pet! – reka bi Todica.
- Majde, većke tolko?! Bome ove je izdera skroz, vrazi ga derali, njesam sigurna da ću mući ni zarpu od nji izvući! Undak, dela dajdemi mi edne za staroga, mmmmmh, ali nuvaca nema toliko pa kat prodamo janjce doću ti zaplatiti. Dela diko, otparajde ti meni za travežu od te mustre sa lističima i za bljuzu od une druge na rožice ili bolje od te na kućarice edno... kolko uno rekla Andjelka da uzmem za bljuzu? Metar i kvarat ili manje?
- Metar i 15 cenata udža kazati da kupe za bljuze ako ti šije Andjelka, a metar i kvarat ako ideš kod Nedice Živkovića ili metar i 30 cenata kod Milenke Kozlice - kaza bi informisani Todica.
- Dede, diko otparaj ti meni za bljuzu kod Andjelke. I ednu povezaču otparaj, odnjeću kod nje da mi porubi. A šta ću, una mi do sve ljepo urikta, ali muraš čekati bar dva petka da ti završi, vaje ima prečije od naske baba, kiklje curetinama za sajam pa tek unda muja traveža. Kažem ja njojzi: - Ma nemeš ti samo curama šiti, i mi babe treba da se obučemo za sajam. Otparajde Tode od crnoga za kiklju za me, nusi ga vrazi naprdak, kat čekam nek mi sve urikta. Ovo ću ti sadeka platiti, a gaće za staroga na dug dok janjce ne budem gunila na stočni Pazar.
- More, more... - govori Todica dok na velikome banku premjerava materijale i umotava presavijanjem.
- Nego rode, dela ne kazuj mojoj priji da sam danaske pazarila kod tebe, nama će poletiti da i una kupi nuvu travežu, samo da ja nebi imala prije nje...
Uto uđe Perka Murata Derviševića i javi se Todici još sa vrata, a on joj reče da je dobio nove šlafroke od zenane, baš kake je ona zaumila, bordo sa velikim crljenim ružama... i do zemlje dugačak, ne onako do ispod koljeni kakvi voli njena komšinica Nevenka Gojka Dobrića i na kopčanje na botune, za Perku je poručio na preklop i vezivanje straga. Objema su muževi bili milicajci u Kistanjama.
Sjećanja na ovu trgovinu memorisana su u dvi slike: na prvoj vidim Todicu i Rajka na mramornoj stepenici na ulazu u radnju, svaki na svojoj strani naslonjeni na dovratak i u plavim mantilima, a rukama na dnu leđa naslonjeni na zid. Druga slika je kad se nađem na ulazu u radnju, a ispred mene veliki banak na kome Tode raširio velike novine Vjesnik i stojeći iza banka a raširenih ruku naslonjen na nj čita vjesti ispod debelih naočara (Vjesnik je kad se raširi obe strane ima circa metar kvadratni površine, ako ne i više).
I tada se otvoriše novi vidici u Kistanjama. Veliki izlog radnje kod Milkice krasilo je pravo muško odjelo, i kostimić ženski i na dvi žičane vješalice dva džemperića... i da uljepša izlog stavila Milkica i dva kaktusa „glave“ koji su guštali pod jarkim suncem i razmetali se prekrasnim bjelim i roze cvjetovima koji su se svakodnevno smjenjivali u sezoni cvatnje. A kako su ona i moja mater dugogodišnje prijateljice i uza sve to komšinice preko puta, to je Milkica sve mušterije kojima je trebala prepravka u vidu skraćivanja ili sužavanja slala kod moje matere, ali prekoreda da obede posa. Mene bi opet mater često slala kod Milkice za po neku kutiju od muških košulja jer je u njima poštom slala kolače mojoj sestri na studiju u Beogradu. Kad sam počeo da idem u srednju „Šuvarovu“ školu u Kninu predložio sam da uredim izlog u novogodišnjem izdanju, pa je Milkica donjela ukrase s jelke koju nije kitila sa guštom prije Ljupčetove i Žarkove ženidbe (sinova svojih). Izlog sam ukrasio i aranžirao ki veliki (malo sam se ugleda na kninske, malo sa onima viđenim na televiziji) i bio je pravi hit u Kistanjama. Svi su išli da vide prvi novogodišnji izlog u Kistanjama! Kako je bilo dosta onih koji su došli samo da vide izlog, nekima je proradila želja i da vide šta ima u radnji, neki su bome i pazarili, pa je Milkica bila prezadovoljna, i častila me tada mojim prvim honorarom!!! Za Novu godinu baš mi je legao ki aš na tricu. Dugo se sjajio lame i štras na Milkičinom izlogu, a u to se već približi i 8. marta – Međunarodni Dan žena, pa se u tom tonu odlučismo da uredimo izlog. Na hameru iz radnje koju je u crkvenoj zgradi dražala Ruža Rajkova (Karanović) ispisao sam prigodnu čestitku, kaktusi su bili u punom cvjetu, i pelom za pecanje onako “profi“ rastegnuo odjela i ženske bluze po izlogu (rekli bi danas u 3D), pa su se đaci okomili na kupovinu učiteljicama poklona kod Milkice, a ne samo vaza i pepeljara kod Marka Karanovića u PZ željezari. Bome pričala mi je tada Milkica da je promet naglo rastao kako osvane nova dekoracija na izlogu. Svi se nekako zadrže tu i potroše pare prije nego stignu do Todice poviše Doma. Usljedila su i druga prigodna urešavanja i na obostrano zadovoljstvo trajalo je to godinama, čak i kad sam počeo studij u Novom Sadu. Tu sam pokupio par caka koje sam donio kod Milkice u radnju. Asortiman se u radnji proširivao, pa nije bilo potrebe da se često ide i Knin ili Zadar za kupiti kakvo kvalitetno muško odijelo (a sva radnička klasa iz Jadrana a kasnije i TVIKa preko pruge, redovno je kupovala po jedno ili dva odijela za svadbe i ostala slavlja) a i gospođice i gospoje su mogle naći svakojakih čudesa u radnji na rafovima ili na banku. Kada je Milkičina snaja Rada rodila tri slatke curice , Milkica se spremala za penziju i uživala u ulozi bake, pa je radnju preuzela Rada Ljupčetova, sa kojom sam sarađivao na izlogu u toku mojih ferija, sve do preseljenja u novu radnju u novoj Ljupčetovoj kući. Kasnije su Radi u uredjenju izloga pomagale njene ćeri Jelena, Bilja i Nataša.
A kod Milkice bilo je kupiti i „vunice“ na „mačice“ za pletenje džempera.
Vuna je izraz koji je bio rezervisan za krupne radove: striža ovaca, pranje od sjere i češljanje vune (nekad se to radilo ručno na gargaše), najprvo samo kod Mirka Vunara u Kistanjama a kasnije i kod moje tetke Vese Čedine Cvjetan u Đevrskama.
............................
Na velikim valjcima isčešljavala se vuna i kao paotina prelazila preko zadnjeg velikog valjka sastavljenog od uskih letvica. Ako je trebala vuna za pređu onda se ispred tog valjka stavljala okrugla prečka na koju se namotavala ispredena vuna u mace, od oka. Kad je bila veća gužva u češljari onda je Jeka vunarova radila na dva stroja, a na jedan bi dala gazdarici od vune da hrani pokretnu traku koja je vodila gromuljice oprane vune među dva valjka sa krupnim iglicama. Iako smo se tu vrzmali kao djeca skoro svaki dan, Radmila i Milka starija i srednja ćer Mirkova, Jeka bi vavje kričala da se pazimo valjaka i kožnih prenosnih kaiševa, te da ne prilazimo mašinama, mi se pokupimo iz vlačare i odemo u mlinicu đe nas Janko mlinar dočeka sa istom kričom. Onog dana kad se rodila Divna, najmladja ćer Mirka i Jeke, u kući u Kistanjama, nas djecu su izbacili vanka, i sjećam se da smo se igrali u Jankovićevoj avliji, kad je neko viknio: „ćer“ a mi smo se radovali. Otrčale su Mirkove ćeri da vide sestru, a ja javio mojoj materi da je Jeka rodila ćer. Neka je sretna! - zaželila je moja mater. A kasnije kad je ponjela ime ki moja sestra bila je miljenice cjele ulice. Kolko se meni čini ona je zadnja rođena u svojoj kući u Kistanjama.
Od vune su se u našem kraju punili poglavači u jastučnice od bumbažine ili pravili štramci za koje je trabalo kupiti kod Todice robu za štramce - obično svjetlo plavu ili svjetlozelenu, sjajkast onako, sa sedefastim vezom koji je odavao utisak cvijeća. Trebalo je još kupiti i kurdelu kojom se prošivao iglom čavaldušom ogromni pola metra baremko visoka jastučina da dobije karakterističan oblik štramca debljine 15 cm. (Dok je moja mater šila štramce najvolio bi se zaskočiti na tu jastučinu, zamišljajuči da je strunjača... nije mi onda bilo jasno zašto viče name kad bih to uradio ...sad mi je jasno)
KAKO SE PRAVE BILJAC I ŠTRAMAC - OPŠIRNIJE
KLIKOM OĐE ZA TKANJE I VALJANJE BILJCA ili KLIKOM OĐE ZA PRAVLJENJE ŠTRAMCA
Zatim predenje na preslicu i vreteno (najčešće kod ovaca) zatim upredanje i namatanje u končela za tanjganje (kod Mire tanjgarice Vitas u Isinoj kući) pa onda premotavanje u klupka i na kraju navlačenje na igle pletaće (pozove me mazer da pridržim končelo na raširenim rukama, pa dok ona namatala klupko, igrali smo staru igru: ako uhvatim kraj vunenog konca mogu tražiti kolko oću da mi otanjga jaja za Vaskrs. Zanimljivo da sam uvijek uspio zadržati konac u ruci, ali ako bi pomaga sestri ona je znala da mi cimne zadnji namotaj i ne bih uspio uhvatiti konac. Mhh!). Vješte ruke ženske nakon kratkog vremena iznjedrile bi tople odjevne predmete raznih šara - džemperi i prsluci, šalovi i pleti (plet - trokutasta marama za ramena i glavu), a najvještije i ono što me uvijek fasciniralo su bile suknene čarape koje se pletu su 5 igala ukrug.
Moja pokojna baka Sofija opet bila je vična za tarom pa je od vune tkala kuvrte i biljce. Od lana je tkala platno a od konoplje vreće za gnječenje maslina. Kuverte su bile od četverobojne - crveno, zeleno, plavo i crno - vune koja se nakon tkanja nisu nosile na valjanje u Slap (Roški) pod stupe i u bučnice, a i tkalo se od dvostruko upredene vune, za razliku od četvoronitne upredene vune koja se koristila za biljce i najčešći motiv su kocke načinjene od uzužnih crvenih pruga koje su presjecale na svakih pedalj dužine crne trake i tako uokviravale bjela polja od netanjgane vune. Nakon tkanja po dužini spajalo se izatkan po dužini u gotov biljac, pa su bili „dvopolci„ i „tropolci„ (uži i širi) koje se nosilo u bučnice koje znamo iz Roškog slapa i Ervenika. Nakon valjanja dobijao se topao pokrivač koji su iznjedravali generacije Bukovčana ....
ZAGONETKA :
- Runjav Mate skoči nate ! Šta je to ?
ODGONETKA :
-Biljac.
Tara i ženske ruke
Onda je došla moda bjelih džempera sa pletenicama. Nosili su se umjesto jakete preko majice. Uzorci su morali obavezno sadržavati stilizovane pletenice, što više to bolje, između koji se pokazivalo umjeće pletilja u raznim bodovima: punta rizo, KLOT FRKET, na okca, na saće, na listove ... i ko zna koliko još varijacija (Na igle je trebalo najprije nametnuti očice vune, poslje bodom dvi amo i dvi tamo oplesti prste koji se teže rastežu, a ondak mašti i umjeću dati na volju, koje kakvim puntima. Od najprostijeg „jedna amo jedna tamo„(prava - kriva ) koji isto izgleda i sa lica i sa paca, do bravura koje samo vješte pletilje znale izvesti da ostale lako ne mogu preuzeti punat...).
Umjeće je bilo od netanjgane vune koja samo šta sjerom nije davala, dobiti ki snjeg bjeli džemper, pa se iskustvo „partizanskog bureta“ i sumporavanja (kojim se uništavala ušljivost odjeće za II svjetskog rata u preventivi tifusa) pokazalo idealno, i nosalo se kod komšija koji su imali metalno bure da se sumpora džemper. Džaba mu pranje u NILI i FAX HELIZIMu, vonja je na sumpor još mjesec dana, a intezivnije u jutarnjim satima u vozu za Knin.
E ali vunica je bila za moderne džempere, boja kolko oš, debljina također, moga si kombinirati svašta... Moja sestra je kao djevojčica naučila od matere da plete, veze, najprije na indigom trukovanim platnima koje se kupovalo kod Todice bilo kao kuvarice za iznad šporeta ili prednjica za jastuke, poslje vezovi krstićima, pa da radi vezove na kukicu - kukiča. Kao odrasla je savladala i najcjenjeniju tehniku veza u Kistanjama za K und K monarhije – podvlak, pa je na platnu (panama se mogla kupiti u Kistanjama, ali leakril se morao nabavljati u Kninu) izvezla stoljnjak za veliki sto.
Moja majka je od gospojice Zlatkice Perić i od Marte Čotrine (tetke Živane Dubajić, pa smo je sva djeca zvali Tetka Marta) dobila stare ženske maramice vezene na etaminu (tilu), sa kojih sam ja skidao šeme koje je poslje ona davala Jovanka Kutlači - Joja iz Čučeva da joj izveze jastučnice, u bojama koje su bile zastupljene na maramicama: bordo, maslinasto zelena zagasita, teget modra, i smeđa kao od jasena tanjga. Mater je sestri u početku nametala vunu za prste dok to ona sama nije savladala. Sjećam se kad je bila moda da se nose vunene majice kratkih rukava a do struka (tada se nosio duboki struk koje su diktirale trapezaste traperice iz Trsta sa srcoliko sječenim dijelom na zadnjici! Wrangler je bila ultima marka!) pa je moja sestra Divna jednog popodneva isplela tu majicu od ostataka raznobojne vunice na rige a mater je molila da joj okukiča (ishekla) obrub, da bi sutra imala unikatnu majicu. Kako se ljeto bližilo kraju, moja sestra je oparala rukave i isplela nove dugačke da je može nositi u Beogradu i kad zahladni. Trebalo je za to dodatne vunice, a ako su radnje bile zatvorene, pošalje me kod Milkice za dvi mačice vunice, ona da ne dangubi u pletenju. Milkica uljudno siđe sa sprata u radnju i tu odvoji vunicu za moju sestru, a ja tada vidjeh na gomili vunicu rezeda boje koja mi se svidila. Kažem poslje materi za to i da bi volio imati džemper od te vunice, ali da mi odnese kod Ljube Giline (Bezbradica) da mi oštrika na mašinu koju je uprav dobila iz Njemačke. Mater potvrdno obeća, i kad smo ispratili sestru na voz za Beograd već sutradan otidosmo kod Gilinice da mi uzme mjeru za džemper a ona me na kraju priupita kakve rukave želim: na ranglan ili klasične. Klasičan nikad nisam bio i odlučim se na ranglan rukave. Reče Ljuba pletačica kolko treba vunice donjeti i kad će džemper biti gotov (Nikad isčekati!!!. Tada mi je bila jasna ljutnja onih žena koje su čekale kod moje mame da im sašije suknju ili kostimić, a ja se kao nevješt pravim da mama nije u kući i ne znam gdje je ošla ni kad će doći. Gile i Ljuba su bili ponosni roditelji Dunje, Dragane, Mikojana i Andjlke koja je dobila ime po mojoj materi, koja je dala podršku Ljubi da rodi četvrto djete iako je tada od najstarije ćeri imala unuče). Za neki dan i džemper je stigao u našu kuću kad je Gilinica došla na probu suknje koju joj je moja mater šila. A ja sam dobio svoj rezedo džemper sa ranglan rukavima.
