sreće što ga ugleda kad mu je zatreba nije ni vidio da se o štapu podbača i nedade divaniti mome ćaći koji je već više od 20 godina u zasluženoj penziji! A sa strujom i Elektrom ga još jedino račun u pošti za utrošenu struju veže! Štaš, svakome je njegova muka preča i vata se za slamku ki davljenik…“Brte kad ti nešto sa strujom zavali, samo se Branku obrati i on ti to brte najbolje urikta”...A Branko lektričar, kao što vidite osta je sinonim za struju, doša je u Kistanje prije više od pedeset godina, nakon završenog školovanja u županjskoj šećerani, nakon posljeratnih godina provedenih na radnim akcijama u izgradnji pruga Brčko - Banovići i Šamac - Sarajevo, gdje je bio na poslovima fiskulturnika i troipogodišnjeg služenja vojnog roka u mornarici (ali o tom drugom prilikom)...

1953. godine Općina Kistanje osnovala je KOMBINAT u čijem sastavu su bili: gostiona, električna mlinica, električna rasvjeta i mreža. Direktor Kombinata je bio Marko Manojlović koji je sa ženom doša iz Splita u Voševce i svaki bogovetni dan pješke sa štapom iša u Kistanje na posa.U električnoj mlinici radili su mlinari Nikica Popović i Macura Nikola - Cirikalo. U Gostioni radili su Mate Širinić - kelner, Barica kelnerica i kuvala je Zorka Krneta Ličkulja, mater od Drage. Električar je bio Branko Popović. U to vreme u Kistanjama je radio i Đački dom u kome su bila smještena djeca palih boraca iz Bukovice na školovanju do 8. razreda OŠ. Dom se nalazio u zgradi prijeratnog Suda općinskog, upravnik Doma bio je Nikola Bručić, a žena mu Vinka radila kao odgajateljica u Domu, dok je za djecu hranu kuvala Krneta Terezija, Zorkina jetrva, koju su svi od milja zvali tetka Mađa, jer je do kraja života tako veselo i simpatično mješala svoju materinju mađarsku gramatiku sa srpskim jezikom, pa ju je bila milina jedna slušati kad besjedi. U Domu su još spremačice bile Đuka Tauz i Tauz Ruža Jovanova (kad nešto loše uradiš u Kistanjama se znalo reći: urikta si ga ki Đuka drob - i ja sam dugo godina mislio da se to radi o toj Tauz Đuki, no uzrečica nije imala nikakve veze da dotičnom Đukom već personom iz Knina koja je spremila tripice a da prethodno nije uriktala crevca).

U zgradi austrougarske natcestarije, poslje natcestarije Kraljevine Jugoslavije, pa za vreme Talijana žandarmerija (na kojoj su tada pisala slova AARS što je narod za Talijana tumačio po svome: ajme ako Rusi stignu) i poslje rata je bila upravna zgrada MILICIJE. Komandir je bio iz Like Dušan Mavrović, a milicajci su te 1953. g. bili Obrad Lapčić - Obre iz Smrdelja (inače moj tetak, oženio ćaćinu najstariju sestru Mašu, sa kojom je izrodio 9 djece: 5 sinova i 4 ćeri: Slavka, Rajka, Milana, Mirka, Dušana, Milevu, Ružu, Kosu i Desu) i Kanazir. Kuvarica za milicajce je bila Marta Šarić Martača iz Đevrsaka. Poslje prestanka rada Đačkog doma neđe 1956. ili 57. godine Uprava Milicije je tamo preseljena u prizemlje, a u staroj zgradi stanove su dobili milicajci Dobrić Gojko i Dervišević Murat, kasnije i komandir u Kistanjama. Milicajsko odjelo su u Kistanjama nosili i Škorić Mile Žgela, Majstorović Stevo (stanovali na spratu iznad Gostione), Grozdanić Božo, Grulović Ilija, Bokun Đuro, Katalenić Ivica i Puvalić Nikola. Te godine kad je preseljena Milicija u zgradu koju smo kasnije znali kao “Mjesni ured” komandir je bio Nonković Jovo koji je sa familijom stanova
u zgradi stare općine dok nije preša kasnije na službu u Knin.

Poljoprivredna zadruga je osnovana kasnije u zgradi starog Jadrana, a u trgovini kod Mile Bauka šegrtova je Marko Karanović… Kombinat je presta postojati 1955. g. kada je brigu o struji i rasvjeti preuzela Hidroelektrana Manojlovac (kada su udružene HE Golubić, Krčić i Manojlovac) i tako je bilo do 1959.g. kada se izdvaja od proizvodnje struje distribucija općine Knin i potpada pod Elektru Šibenik (zgrada upravna bila na ulazu u Knin sa bukovačke strane, tamo đe danas staje autobus za Kistanje) a tek kasnije se osniva OOUR Elektrodistribucija Knin u sastavu regionalne Elekrodistribucije Dalmacije u Splitu (i tada se pravi nova zgrada uprave iza Tvika, đe se i danas nalazi). Električni mlin u Kistanjama radi od 1951. godine kada je izvjesni Radek iz Zagreba proda općini Kistanje jedan električni mlin “čekićar” za brašno i jedan “šuljar” za ječam. No kako se narod bukovački žalio i uza sav trud mlinara Nikice i Cirikala da im brašno bude “ki izgorito”, uprava Kombinata donese odluku da se kupe dva kamena mlina i moj ćaća dobije zadatak da napravi da ih pokreće struja a ne vodenica. I tako se zapute direktor Kombinata Manojlović i Branko lektričar u Zagreb i kupe u Mlinoopskrbi dva mlina sa kamenim žrvnjima i elektromotore od 15 kW u “Rade Končara”. E sad tu se prilikom montaže elektromotora pojavi problem jer su motori bili horizotalni a vertikalnih tada nije bilo u proizvodnji. Naime sam elektromotor je težio oko 150 kila a samo na rotor je otpadalo skoro trećina težine, oko 60 kila, pa je pretila opasnost da prilikom rada motor “zariba”. Moj ti ćaća papir u ruke i sa skicama preinaka uputi se u Zagreb da vidi sa glavnim inžinjerom da li je to ostvarljivo što je zamislio kao preinaku da postojeći horizontalni motor uspravi, jer kod montaže nije bilo mjesta da se postave u originalnu poziciju. A preinaka se sastojala u sljedećem: bilo je potrebno pojačati statiku rotora tako što je ćaća zamislio da se na zadnjoj strani rotora istokari udubljenje u koji bi se smjestila metalna kugla prečnika 15 cm, a ispod kugle bi se utemeljilo udubljeno metalno podnožje za beton u tako dobila potrebna statika rotora. Glavni inžinjer se složio sa predloženom idejom i rekao mu je da je ideja izvodljiva bez bojazni za rad motora. Ali nakon potvrdne odluke zagrebačkih inžinjera trebalo je motor prirediti za upotrebu i montažu. Uzme ćaća rotor od 60 kila pa sa njim na motor i do najbližeg drebanga u HE Manojlovac đe su istokarili udubljenje na rotoru, i podnožju, kao i metalnu kuglu koja je stajala između njih, pa sve to nazad na montiranje u mlinicu. Kuglu su podmazali tovarnom masti da se ublaži trenje. Kad su isprobali prvi elektromotor da može pokretati teške kamene žrvnjeve, Jovo nanovo, rotor od drugog motora na rame pa u Manojlovac i tako dobiše Bukovčani prvo meljivo ispod kamena ali na struju. Brašno nije više bilo izgorito, a puno manje se čekalo na meljavu nego u Slapu ili brljanskim vodenicama koje su radile upolak kad naiđe ljetna vrelina i osuši se korito Krke pa je i manje vode na lopaticama vodeničkim. Ćaća je izvjestio inžinjera u RK u Zagrebu o uspješno obavljenom poslu i radu motora u mlinici, a kolko sljedeće godine na zagrebačkom Velesajmu “Rade Končar” je predstavio svoj prvi vertikalni elektromotor - skoro kopiju onoga što je pokretao mlinove u kistanjskoj mlinici! Treći manji mlin je kasnije kupljen u Zagrebu kada se pokazala uspješnost ova dva velika i elektromotor za njega je bio originalno vertikalni pa nije bilo muke montirati mlin (u ćaćinoj alatnici dugo je stajala željezna kugla teška oko 6 kila koja nije bila dobro istokarena za rad motora, ali je poslje meni poslužila za bacanje kugle udalj, što mi je u srednjoj školi koristilo da najdalje bacam u prvom razredu na Dinarinom igralištu, da mi je čak profesor fizičkog savjetova da treniram bacanje kugle za atletski klub iz Knina, no kako nisam bio sportski jako zagrižen i izgled bacača me podsjeća na sumo rvače nije mi se dopala ta ideja, jer sam tada bio na dijeti i izgubio 12 kila pred ljeto što mi se više sviđalo).

Te 1957. godine u Kistanjama je na gumenim točkovima i na benzin vozio Ugo Cvjetković kamion TAM iz PZ, NSU Maxi motor vozio moj ćaća ka električar, upravnik Đačkog doma Bručić ima isto motor, i još stara ambulata sanitet TAM đe je šofer bio Mile Ćosić iz Kosova (Zlatka Perić radila kao knjigovođa, a doktor bio Nebojša Bačić).

1959. godine općina Kistanje i Komitet (KP) donose odluku da se u Kistanjama formira pogon KUĆNE RADINOSTI da se uposle žene sa sela na tkanju rakana. Takav pogon je bio u Drnišu, i upute se moj ćaća i direktor Tkanja Mile Štrbac (Isin) iz Glišanovića pravac u Drniš na NSU motoru da izvide situaciju. Poslje su izgradili prostoriju na tavanu Budimirova skladišta i donjeli desetak tara na kojima su žene rakna tkale za prodaju turistima ka suvenir. Radila tkaonica neko vreme, pa kako se nije isplatilo zatvore je, a ženama koje su tamo radile umjesto plate daju tare da odnesu kućama. A struja je u Kistanje došla iz HE Manojlovac tek 1949. godine iako je centrala na Krki napravljena davne 1912.godine, za potrebe austrougarske tvornice aluminija u Šibeniku. Na održavanju dalekovoda preko Promine radio je i moj pokojni djed Ilija iz Bogatića Prominskih, a struja iz Krke je bila povod da se djed Ilija i baba Sofija upoznaju.

Ćaća bi moj na svakom većem skupu familije Popović zna ispričati anegdotu o upoznavanju njegovih roditelja, kao što je to bilo u Roškom slapu davne 1981.g. đe nas se od 181 potomka Ilije i Sofije okupilo 150, ili poslje u Beogradu 2005. g. u sličnom broju: “Iša moj ćaća Ilija uz mrežu (dalekovod) i zapazio stasalu ljepoticu kod ovaca, rječ po rječ, a sve iz daljine, popričaše se oni i Iliji se još više svikla Sofija, ali neda se ona prići, može kogod od čobana naići i viditi je sa momkom di divani. A u taj tren se dosjeti Ilija i izvadi iz torbice preko ramena induktorski telefon kojim bi se javlja u centralu ako naiđe na kakvi kvar, pa reče Sofiji - privatide ti rukama ove dvi žice da se ja javim u Manojlovac, ona naivno uze da pridrži, a on zavrti ručicu telefona iz koga poteče induktorska struja koja je tako protresla Sofiju da je mogla pasti pa se skoči Ilija i privati je u krilo da ne pane na zemlju i ne razbije se. Poslje toga zagrljaja uzeše se Ilija i Sofija i izrodiše 4 sina i 6 ćeri: Slavka, Ratomira, Gojka i Branka, Mašu, Ljubicu, Milku, Stanu, Ružu i Desu…

Struja je iz Manojlovca prije Kistanja zasvjetlila u Rudelama odakle je bio i Sava Traživuk, povjerenik u Oblasnom odboru uprave „Svjetlost Dalmacije“ u Splitu, a pravi razlog je bio taj što su seljaci tražili struju za svoje selo jer im kroz njive idu stubovi od dalekovoda (kao što je i prije Kistanja 1912. godine kada se kopa vodovod za Kistanje proradila javna špinja poviše Rudela, i vodovod produžen do Korolija do Doma, na račun istog razloga - kopanja kroz njihove njive) tako je iskopano 9 rupa i postavljeno 9 stubova do trafostanice u Rudelama, pa nastavljeno kopanje za Kistanje. Broj potrošača u Rudelama je tada bio 15, od čega su samo 3 imali brojila dok su ostali plaćali struju paušalno prema broju sijaličnih mjesta. Brojila su imali: Sava Traživuk, Nikolić Vaso i kovač Marko Nikolić. Ostali su iz sijaličnog grla izvodili struju do pegle ili radija. Od HE Manojlovac do kistanjske trafostanice postavljeno je 64 betonska stuba i napon je bio 10 kilovolti. U Kistanjama je bilo više paušalnih potrošača, a samo je postavljeno 15 brojila: kod Ise Trbojevića, šjor Nike Jankovića, Korolija Sime, Korolija Đoke, Dare Vujasinović… Javna rasvjeta je postavljena 1953. godine sa običnim žaruljama, uglavnom na kuće prvoboraca iz Mažibrada i na ćoškovima pijace (Kasnije je 1969. i 1970. g. stavljena javna rasvjeta sa živinim žaruljama koje su visile preko ulice na sajli, pa kad zapuše bura od sablasti nisi moga proći raskrsnicom, ima se osjećaj da je snimanje filma “Petak 13.” upravo u toku! A rekonstrukcija iste je obavljena 1980. g. kada su stavljene jače živine svjetiljke na metalne stubove po mjestu i na raskršću).

E, sad dvije zaboravljene zanimljivosti iz tog vremena vezane za javnu rasvjetu i Branka lektričara: Kad se ćaća oženio sa mojom materom stanova je u to vreme najprije (54-56) kod Milene i Gavrila Kozlice u maloj kući (koju je kasnije kupila Milica Perić, mater od Nedeljka i Svete, a poslje 56/57. preselili na stan kod Budimiruše - mater kaže el se sjećaš kako je stara Budimiruša stalno glancala kvake od mjeda i presvlačila ih plišanim navlakama, pa kad uvatiš za kvavu u mraku ka da si uvatio u ruku čupavu gusjenu! A i morala sam svake nedjelje bruškinom i šodom prati one bjele škale od mramora pa su se caklile kad ih ražentam.../ i tek 1958.g. kupio svoju prvu kuću od Jankovića, a kasnije 1967. g. je proda i tu bile kancelarije, radionica i garaže od Elektre) i kako ga mrzilo da popodne ide paliti svjetlo u trafostanicu kod stare škole, ćaća je doša na genijalnu ideju da udnu nogu na bračnom krevetu postavi prekidač, pa je iz ležećeg položaja samo nožnim palcem palio i gasio svjetlo u Kistanjama. Poslje mu i to dosadilo jer nije moga mrdniti iz Kistanja, i svi bi znali da je oša u Prominu kod svojih roditelja i brata jer to veče u Kistanjama nisu svjetlile žarulje! E da se to ne primjeti i da sebi oslobodi jednu od obaveza sa glave on se dosjeti da napravi uklopnu skopku i poveže je za sat na crkvi koji je redovno navijan. Istokario je u Kistalu dva zupčanika koji su bili postavljeni na mehanizam sata u njihovim okretanjem u toku 24 sata na određenim mjestima gdje su bili usjeci palilo se i gasilo u određeno vreme ljeti i zimi javno svjetlo u Kistanjama.

Poslje je kupljena ura kopčalica od Iskre iz Kranja (uklopni sat) pa nije više bilo mraka u Kistanjama bez obzira ako se Branko lektričar nalazio na godišnjem odmoru ili đegod na putu, a neko vreme nakon toga na tržište su stigli luxomati, koji su palili rasvjetu kada se smrači bez obzira na sat.1955/56. mjesto Đevrske dobilo je struju, a iskopano je 184 stuba. Kasnije su se redale trafostanice i dalekovodi po cjeloj Bukovici i zaključno sa 1988. kada je moj ćaća oša u penziju ovakav je bio raspored trafostanica:
A/ Rudele, Korolije 1, Korolije 2, Korolije 3, Rašići, Vujasinovići, Tišme Gornje, Tišme Donje.
B/ Čučevo, Krnete Vlaka, Kistanje 3 za Manastir, Kistanje 1 kod škole i Kistanje 2 na željezničkoj stanici.
C/ Štrbci, Bezbradice, Grulovići, Torbice, Macure, Macure Kapela, Koturi, Šuše, Nunić, Stjelje, Nunić Vlaka, Šuše Draga, Šuše Kolašac, Đilasi, Korlati, Vukići, Dobrote.
D/ Lalići, Gnjilovače, Orlovi, Mjerkači, Kozjaci, Đevrske 2 (ŽS), Zečevo, Ćakići, Zečevo Đurice, Ležaići, Bjelanovići, Gošić, Đevrske selo, Šarići, Ševrske 1 (ambulanta).
E/ Varivode 1 (Berići), Varivode Dom, Smrdelje - Lapćići, Smrdelje – Tomasovići u Laškovici, Kakanj.

Ukupno 49 trafostanica 10 KV na 0,4 KV (380/220 V) je pokrivala ekipa električara iz Kistanja: Branko Popović, Marko Grčić - Runcuk, Gole Korolija, Bezbradica Sava - Brčin, Dule Torbica, Dragan Borak... Manji broj je bio zidanih TS a većina rešetkastih (na postolju izdignute na stub A iza kojih se nalazio rastavljač koji je u slučaju kvara odvajao napajanje mreže odnosno dalekovod je ostajao bez napona). Do 70-ih sve trafostanice su imale svaka svoju bravu i poseban ključ, pa kad ekipa krene na teren ćaća je nosio u džepu sve kljućeve zajedno - cijeli mac. E i tada je bio mulaca koji su znali nadešpetiti lektričarima koji bi došli u kontrolu krađe struje i divljih priključaka, pa su klipicama koje su gurali u brave jednostavno zaglavljivali vrata od TS ili rastavljača da lektričari ne mogu isključiti struju i skinuti divlje priključke. E onda je ćaća nabavio za sve TS i rastavljače lokote sa univerzalnim ključem, pa i kad zaglave bravu u lokotu oni ga jednostavno prepilaju i zamjene novim, ali prethodno odstrane divlji priključak sa mreže. Tih godina naglo je počelo i kupovanje brojila za struju jer je to bilo racionalnije od plaćanja paušala za potrošnju, a mnogo kasnije uvođena su u upotrebu dvotarifna brojila kojima se još više moglo štediti na struji i dobijana su besplatno ali si mora sam platiti priključivanje ure kopčalice koja je takođe bila blombirana da ne moš sam mjenjati tarifu jeftine struje. Kad su se već svi u Bukovici navikli da struju treba plaćati bilo je istina sporadičnih pokušaja da se na uri kopčalici što magnetima, što prostim skidanjem blombe poremeti njen rad pa ti kuca jeftinu stuju u vreme kad je najviše koristiš, a tad bi trebalo da plaćaš skuplju (Koliko je povjerenje ima moj ćaća u tehniku i struju govori i podatak da je u svojoj natkasli instalira uru kopčalicu sa električnim zvoncem koje je zvonilo uvijek pola sata prije jutarnjeg voza za Knin kojim je moja sestra putovala 4 godine u Gimnaziju, jer nije ima pouzdanje da će ga probuditi Insin sat na navijanje, jer ga je izda par puta - tako smo mi u kući imali prvi kistanjski električni budilnik već 1970!). Ne treba zaboraviti da je van rada na održavanju mreže moj ćaća instalira mnoge kuće po Bukovici, a i dan-danas se u Kistanjama vide konzole koje je on betonira na kuće sa velikih 12 metara dugačkih škala (koje su se nastavljale iz dva djela od po 6 metara) kao na primjer konzola na zgradi prijeratnog Suda a posljeratnog mjesnog ureda, iznad okruglog prozora u potkrovlju lastavice prema Ćosićevoj gostioni, sa koga je Boško Pekić Ušum načinio svoju legendarnu fotografiju Pijace - ili na drugom spratu Jankovića kuće. Imali su i manje škale izjedna od 4 metra koje je Marko Runcuk uprtio na leđa pa na motoru ode na teren da postavi konzolu i priključi struju na kuću neđe po Bukovici. Ćaća kaže da ga nije bilo stra penjati se po stubovima PENJALICAMA (specijalnim srpasto zakrivljenim zupčastim naglavcima za cipele, kojima se uz pomoć opasača sa užetom penje uz stub). Samo se jednom uplašio kad su on i Marko priključivali kuću Jove Dobrijevića u Đevrskama, pa su se oba popeli na 12 - metarske škale koje su od starosti popustile pa su obojica pali nazemlju - “tada je bilo opasno! I nikad više“ - dobro se ugruvali i odležali po par dana, pa jopet na posa da se osvjetli Bukovica. Kasnih 60-ih u Elektri Kistanje bilo je pored motorića (koji je najviše koristio Gole kad je očitava brojila po kućama) i teretni autić iz Zastave, popularno zvan ŽUĆO zbog boje na kabini, a većim dijelom popodneva i noći bio parkiran ispred naše kuće, sve sa konzolama u karoseriji i manjim škalama i ostalom gvožđurijom koju su koristili na terenu, ali se nikad nije desilo da štogod pofali jer tada nije bila razgranata mreža otkupljivača starog željeza kao danas kad ti iz dvorišta odnesu i žicu za sušiti robu ako nije od konopa. Elem, u svečanim zgodama auto od Elektre koristio je i u druge svrhe - kao na primjer 1968. g. za vreme trajanja Bukovačkog karavana, da se obezbjedi pratnja biciklističke trke kroz Bukovicu: Kistanje – Radučić - Mokro Polje – Ervenik - Biovičino Selo – Macure - Kistanje; da ako se kome šta polomi ne ostane sam na cesti nego ga Branko strpa u karoseriju i doveze nazad u Kistanje. E baš u toj trci je ćaća upozna Savu Brčina (mladog, jakog i visprenog momka iz Bezbradica koji će se kasnije zaposliti u Elektri kao PK i završiti školu za električara) koji je ima peh da mu pukne guma poviše Šupljaje i ostane pored ceste, ali ga Branko ubaci u karoseriju da krpi gumu sve do iza Mokrog Polja, pa je nastavio trku neđe oko Krmeće Glave, a kako se krpeć gumu malko i odmorio, lako je sustiga i prestiga ostale konkurente i stiga kao pobjednik u Kistanje kroz cilj! Danas bi u popularnom kvizu milijunaš rekli: mala pomoć prijatelja!Struju su željeli imati svi pa se tako pokazala potreba da se elektrificira i naš Manastir Tri jerarha pogotovu kada je Bogoslovija obnovila rad u Manastiru, da bi bogoslovi (“popići“- kako smo ih od milja zvali) imali pristojne uslove za život i rad. Svekoliku tehničku pomoć moj ćaća je pružao još pok. Nikodimu (Milašu), igumanu manastirskom kada je on kupio prvi radio aparat na baterije (dugotrajne baterije pakovane u drvenim sanducima - ali nije ima signal jer se manastir nalazi niže od Bukovačke ravni pa je trebalo montirati antenu od 25 metara da se čuje radio signal na kratkim, srednjim i dugim valovima. Antenu je Nikodim nekako nabavio, ali je trebalo rastegnuti od zvonika do krova iznad ulazne kapije i tu je nasta problem jer nisu imali dugačkog kanapa da se njime posluže. Ćaća ode u Knin pa u radnji na Dešiću kupi najlon za pecanje 100 metara, kojim se poslužio da rastegne antenu i da se nakon toga čuje zvuk sa radio aparata u Manastiru. Iša je ćaća poslje i do manastira Krupa da vidi kako je iguman Kozlica (brat Gavrila Kozlice i stric Kostin) dobio 1956/57. stuju od 24 V koju je proizvodio dinamo od auta koji je bio montiran na vodenicu na Krupi, pa je davao struje za sijalicu i radio. Tamo je oša sa Nikodimom na motoru od Nike Marjanovića - veterinara u Kistanjama. Tu im se rodila ideja da naprave dinamo na vodenički kotač na izvoru kod garaža, jer su tada imali samo baterije ki i samostan Visovac. Tamo je ćaću posla vladika Stefan da vidi kako su oni rješili osvjetljenje, ali se pokazalo da su oni imali agregat od 220 V njemačke proizvodnje pa su dok radi agregat imali svjetla i mogli upaliti peglu. U isto vreme dok je agregat radio punile su i akumulatorske baterije (bila jedna puna soba - sjeća se mater) pa su noću imali samo sijalice sa baterija. Odustalo se od te ideje jer se nije imalo novaca.Nakon smrti Nikodima (63/64) za igumana je postavljen Mardarije, jedan simpatičan kaluđer, koji je tih godina kada je počela realizacija elektrifikacije Manastira bio čest gost u našoj kući i sjećam se kako je mene stalno drža u krilu i dozvoljava da se isčuđavam njegovoj dugačkoj bradi. On i ćaća su išli kupiti potreban elektromaterijal u Zadar, pa su krenuli autobusom preko Bjeline i Rodaljica, a kako je tada put bio makadamski i autobus raštimovan od rupa i babulja, nji dva kad su izašli u Zadru ka da su iz mlina izašli - bjeli se mantija od fine bukovačke prašinice - ne bi je Bog isčetka bruškinom koji je Mardarije ima u torbi! Poslje su se vratili autobusom ali preko Bribira. Ćaća je obavio kompletno instaliranje žica u Manastiru i crkvi i bilo je vreme da se napravi dalekovod od rastavljača u ulici iza klaonice, pokraj Mažibrada do Kule i onda niz stranu do Manastira. Na tom najtežem i najstrmijem dijelu mreže pomagali su i bogoslovi koji su se tu zatekli tih godina. Kako je to bila prva posljeratna generacija u Bogosloviji, bogoslovi su upisivani bez ograničenja na godište, tako da su se tu zatekli i momci od 20 do 30 godina koji su se školovali. Tako su dugačke stubove niz strmi stari put spuštali na konjskim kolima koja su bila rastavljena po dužini da mogu ponjeti stubove od 9 metara. Trafostanica je postavljena u krug manastira odmah do kapije, i te daleke 1965. godine zasvjetlilo je svjetlo u Manastiru na Krki a u utičnice se moglo ukopčati i pegla i rešo na spirale. Nije bio veliki izbor električnih proizvoda tih godina, a spirale koje su svojim žarenjem zagrijavale metalnu ploču pegle nisu na rešoima bile ničim zaštićene, pa kad šta iskipi iz teće - kratki spoj - ode spirala i nemaš više rešo. Sjećam se da je kroz našu kuću prodefilova veliki broj ljudi iz Bukovice, malo malo pa nekom crkla pegla, nekom rešo i traže ćaću da im popravi. On uzima da učini ljudima a poslje kako se posa oko elektrifikacije širio odma sa vrata bi mater znala kazati da neće brzo stići da popravi i da je bolje da rešo odnesu kod Rade Martića ili nekog drugog da nebi čekali. A bilo je i onih dovitljivih koji bi donjeli šta sašiti kod matere ili da im napravi štramac (kad se natrpa vuna u štramac prije prošivanja iglom čavaldušom on naduvan oko po metra, a ja se zatrčim i skočim nanj ka u vodu - ako me mater ne vidi, inače nagrabusim jer joj pokvarim rađu) pa ka usput ostave i koji rešo da im Branko popravi! Uskoro je ćaća samo uskom krugu komšijskom stiza popravljati sitne kvarove na utikačima i gajtanima za rešo ili peglu, svejedno, jer se isti kupova posebno, a služio je za obe naprave...

Pedesetih su samo tri auta - kamiona saobraćala kroz Kistanje: Ugo Cvjetković je vozio u PZ, Branko Stiosavljević iz Benkovca i Mirko Čimbur iz Knina. Postojala je i teretna trasa (od 1953. do 63.) koju je drža Autotransport Zadar dok još nije prošla pruga od Knina do Zadra, koja je išla od stanice u Staroj straži na ličkoj pruzi. Pruga do Kistanja je stigla 1957 godine, i za Zadar su auti išli preko Bjeline. Tek 1963. godine proša je prvi putnički voz od Knina do Zadra „via Kistanje“ kako je to pisalo na voznom redu. Kino projekcije u Narodnom Domu (ranije Sokolski dom) počele su 1955. godine kada je KPD „PROSVJETA“ dobilo njemački aparat KRUPP – ERNEMANN, na kome filmove „pušta“ moj ćaća do 1965. godine. Upravnik Đačkog doma Nikola Bručić ima je kontrolu nad radom Kina. Prve godine je Veljko Malešević prodava karte i bio zadužen za nabavku filmova, i ujutro poslje projekcije premotane rolne nosio na poštu odakle su išle dalje. Poslje je on oša za Rijeku, a karte na biljetarnici je prodavala moja mater: imala je metalnu kutiju od KRAŠ bonbona u kojoj je držala karte i novac. Zorina je čistila Dom poslje kina i ujutro nosila filmove na poštu. Rolne filma sadržavale su oko 500 metara trake i trajanje je bilo oko 20 minuta pa pauza dok se rolne zamjene, u kojoj je pušta muziku sa ploča od 78 obrtaja - tada popularne hitove Ive Robića i meksikanske pjesme Slavka Perovića i drugih, pa nastavak filma do sljedeće pauze (Ploče od teškog vinila su poslje poslužile meni i mome bratu Radovanu Cvjetanu kao mete za zračnu pušku - kad je streviš balinom vrca na sve strane, ne treba ti pogađati esi li je strevio - mladost ludost.) Mater kad se karte prodaju ostane koji minut duže od početka filma, ako je ko zakasnio da ga pušti unutra, pa se vrati kući. Filmovi su stizali iz Zagreba gdje se nalazila i Distribucija filma, u kojoj su dostavljani godišnji termini za projekcije i onda ti proizvođači filmova (Jadran Zagreb, Lovćen film, Morava film, Kinema Sarajevo, Avala film...) ponude svoj izbor filmova za taj termin, a ako ostane koji prazan popuni se od sljedećeg distributera. U kino sali su bila raspoređena numerisana sjedišta u 12 redova, a u svakom redu se nalazilo 4 puta po 3 sjedala u klupi, što je iznosilo 144 mjesta. Kino projekcije su počinjale kad se smrkne – zimi ranije a ljeti kasnije - i to po rasporedu: sreda i četvrtak jedan film, a subota i nedjelja drugi film. Ukupno se prikazivalo 8 filmova mjesečno, samo jedna projekcija u danu. Osim izuzetne navale na filmove ZAMEO IH VJETAR i JEDAN DAN ŽIVOTA koji su imali dvije projekcije u toku dana, jer se narod iz cjele Bukovice sjatio da ih vidi. Publiku u Kinu su sačinjavali uglavnom radnici koji su radili na izgradnji pruge za Zadar, pa se tako desilo da je ćaća pušta jedan film samo za jednog čovjeka jer je otkupio 1/3 numerisanih karata i tražio da pogleda film van termima za prikazivanje. To je bio Polovina Mijo, Bosanac, šofer u Gortana, preduzeća koje je radilo prugu. Ćaća je projektova cijeli film sve sa pauzama, a kad je upalio svjetlo na kraju projekcije ima je šta i viditi: u sali Mijo hrče li hrče, ko zna da li ga je i gleda, ali su svi u Kistanjama pričali o toj njegovoj ekstravaganciji. Svih tih deset godina koliko je radio na projekcijama filmova ćaći se samo jednom desilo da prilikom mjenjanja rolni ispane mu iz ruke i zatren oka se cijela soba sa projektorom napunila filmskom trakom kao zmijom (a podsjećam, oko 500 metara na jednom kolutu) pa bi njeno premotavanje potrajalo duže od samog filma, ćaća nađe solomonsko rješenje i preskoči taj segment filma, a da niko u sali nije primjetio da dio filma nisu gledali. Rolnu je premota poslje projekcije. A u toku projekcije ako bi se desilo da traka pukne onda je ima mali drveni držač za ljepljenje filmske trake sa acetonom, i to bi bilo gotovo začas dok Ivo još ni ne otpjeva pjesmu do kraja...One godine kad se modernizira Jadran i sušiona za farbu iseljena iz skladišta preko puta stare škole, moj ćaća kupi tamo rashodovani elektromotor na pužni pogon (spor ali jak, jer je pokreta traku na kojoj su visile stolice dok su prolazile kroz sušionu) sa prvobitnom namjerom da napravi električni plug kojim bi obrađiva vinograd iza kuće. Naime taj motor bi poteza sajlu za koju bi bio zakačen klasičan plug, upravo onaj koji je on kupio svome ćaći Iliji za 3000 dinara u Drnišu, ali je od sprovođenja ideje odusta kad se ukazala prilika da za jeftinije pare nabavi Ducatti motorkultivator iz Italije. Motor je osta na čekanju za drugu namjenu, a to je bila realizacija lifta u kući jer je smatra da će mu to trebati u starosti jer su ga koljena već tada mućila od gihta. Ali eto, vazda je ima prečih stvari za činiti, pa lift nikad nije do kraja realizira. Koljena ga i danas bole ali se penje uzaškale na sprat poslje cimentanja po dvorištu. E tu ga muka i nedostatak radne snage naćera da se lati var aparata i da evo prvi put bude u prilici da ovim putem objavi svoju realiziranu ideju i patentom je zaštiti: KARIVOLA NA TRI TOČKA namjenjena isključivo za staračka domaćinstva – nije potrebno teret nositi u rukama, već isti guranjem u karivoli lakše preneseš a ne umoriš se puno...