- Este li čuli šta se desilo sa Prčkom i sestrom, esu li i našli?
Jedne vrle noći cijele Kistanje su od prozora do prozora i preko uličnih šetača pratili neizvjesnu sudbinu nestanka dvoje maloljetne djece iz kuće u popodnevnim satima. Mile Prčak i sestra mu Rada imali su oko 5 i 6 godina, živili u kući do Bršine, kad se mater vratila sa posla na stovarištu kod Mile Bjelanovića đe je istovarala ciment, primjetila je da nema djece. Mislila da se neđe igraju oko stočnog pazara ili u Martićima, pa ih tražila na tim lokacijama i drugim kuda bi je neko uputio misleći da ih je usput vidio. Obilazila žena cjele Kistanje i ispostavi se da ih niko nije vidio. Poslje par sati potrage poče bugarka u Mažibrada Duje i Dragice kući, da se njesu do Krke uputili, a i iz komšijske kuće nastrada je mali od deset godina, Željko (1959) brat od Rade kasnije udate za doktora Milaša, utopivši se u Krki nakon nesretne vožnje i prevrtanja glisera veterinara Kulušića par godina ranije…svašta u tim trenucima prolazi kroz glavu! A mrak pada, ko će sad po Krki da ih traži...bugarenje se čuje skoro do pijace. Ćaća im van sebe, nezna za se od jada, mater se samo iznesvješćuje, skupile se komšije, vjesti nema nikakvih da umire napeto stanje… Istovremeno sa dramom u njihovoj kući prati se dešavanje i na pijaci, kako god prođe milicajsko auto ili svrate u stanicu milicije neko dobije kakvu vrednu informaciju pa je trčećim koracima prenese do klupa: - još ih njesu našli!

I tako se agonija nestanka djece produžila duboko u noć, angažovani i milicajci iz Knina, auta na sve strane sa plavim sirenama, a neizvjesnosti nikako kraja. Čekamo, nismo jako bučni na klupama, pričaju se uglavnom sjećanja na nesretne događaje od ranije, kamerna atmosfera takoreći. Kako se utopio onaj momak iz Kolašca kad je na biciklama došla omladina na Krku, i pravac sa bicikle, nako znojav skočio u rijeku i nije više ispliva. Pa kako su se utopile dvi sestre i njihova drugarica iz Ivoševaca, kad su se kupale na presušenom Brljanu u virovima i odvalila se zemlja i zatrpala ih u blatu. Pa kako je ko presudio sebi izgubivši volju za daljom borbom sa životom….Morbidne teme za noć punu isčekivanja o sudbini male dječice.

- Da i njesu Cigani odnjeli?
- Ajti vrak sreću odnjo, blenčino! Đe si vidijo Cigane danaske u Kistanjama? Ki da njesi kršten kad tako divaniš!
- Ma nako, palo mi na pamet…
- Neš ti pamet te obladala ki obad magarca ispod repa!
- Aj muči, njesu ni rusi ni merikanci izumili taki jak mikroskop da bi se pod njim vidio tvoj muzak!

I onda ispotiha, pa sve glasniji grohot prisutnih, sve u cilju da odagna crne slutnje i osokoli nadu u dobar ishod popodnevnih događanja…
Pa kao grom iz vedra neba ražlježe se Sovjetkin glas ispod sestrinog prozora na drugom spratu (koja isčekivala da joj se Ivica vrati iz potrage za djecom, a tada nije bilo automatske telefonske centrale u Kistanjama):
- Desoooo, o Deeessssooo!
Izleti Desa na prozor od kužine i nestignu da priupita šta se desilo, kad Sovjetka viknu da i mi na klupama čusmo:
- NAŠLI PRČKA I MALU RADU !
- Đe? priupita Desa, a Sovjetka joj odgovori:
-KOD STARE STRAŽE . Ošli od ćaće i matere jer ih nisu ćeli voditi u Knin kod tetke, pa se sami zaputili prugom i stigli do Stare Straže i tamo ih našli čuvari pruge. Odvezla ih kninska milicija u Knin kod njihove tetke, a evo odoše Ivica i Gojko da ih dovezu iz Knina…..

Opće veselje na pijaci, a trokel u kući Mažibrada…
___________________________________________

Ponoc je davno prošla a neko se sjeti crnohumorne epizode oko požara u staroj Općini… U stanovima stare Općine tada su živili u prizemlju Hadžović Željko sa roditeljima, Ivanka i Milanka Peslać sa materom, na spratu Grozda, ljevo Jagoda,Višnja i Steviša sa ćaćom i materom, i desno milicajac Mićić Cvetko sa ženom Marićkom (Istrijanka po porijeklu, i tako smješno pričala istrijanskim naglaskom, Marica joj pravo ime ali je Cvetko od milja zva Marićka iako je bila duplo veća i teža od njega) sa djecom Damirom i Slavicom. Izgleda da je požar i poša iz njihovog stana, jer im se zapalio dimnjak, jer su tada imali vrlo popularnu naftaricu koja je dobro i jeftino grijala, a niti moraš drva cjepati, ali je čađila dimnjake ako ih redovno ne čistiš i dođe do belaja. Požar je počeo negdje pred zoru i već kad se razdanilo bilo je strašno viditi zgradu bez krova iz koje kulja dim i para od vode kojom je gašena. Uništeni stanovi i sve u njima što od vatre a više od vode. Uzbunile se cjele Kistanje i svi dotrčali da kako tako pomognu...
Moj ćaća odma isključio struju da vatrogasne ekipe iz Knina mogu prskati vodom, Kistanje u mraku ali ih obasjavaju vatreni jezici preko desetak metara u zraku. I onda hrabri dobrovoljci pritrčaše u pomoć da spasu imovinu opožarenih: izbacuju se stvari kroz prozore, lete deke, lancuni, kušini, sva garderoba iz ormara, lonci i teće… Kad odjenput pojavi se edan čoek sa televizorom na prozoru prvog sprata i viknu:
-Vataj!
Viče Marićka odozdo:
- Ne bacajte, razbiće se, tek smo ga kupili…
I ne završi ona rečenicu, a televizor niko ne uvati dolje.
Poslje kad se vatra ugasila i bilo sve pod kontrolom, Marićka milicajka još onako u spavaćici i sva nagaravljena od vatre kaže Jotari sa rukom preko usta, a ispotaja da se ne čuje:
-Vidide esu li mi zubi ostali u čaši na kredenci u kužini, nema skoro kako mi je Rajko napravio dentjere. Đe ću vaka među ljude!
A Jotara nebi bio Jotara da je to moga u sebi zadržati, nako ispotaja, neg dreknu da svi čuju:
- Vrak ti veselje odnjo, ta izgorila ti i kredenca i kužina i pod od kužine, a ti navalila na zubine. Dušemi vidi kod Hadžovića (stan u prizemlju bio ispod Marićkinog) esu li ti tamo zubine…

Dovoljno je glasno drekno da smo ga čuli svi okupljeni oko požarišta, pa i mi petaši koji smo taj dan izašli na veliki odmor a niko nije oša kod Rajka po sendvić niti se igra iza škole. Bogati požar u Kistanjama, nije to svaki dan. Tu žive naši vršnjaci iz razreda i škole, kako će sad kad više nemaju krov nad glavom, đe će spavati, kako će živiti… i još štošta, pitali smo se u našim đačkim glavama….
Na satu likovnog zadata tema, pogodite šta: POŽAR, zadata tehnika: PASTEL. Kako nismo imali crnog papira na kojem bi pastelnim bojama dočarali svoje viđenje tog jutrošnjeg događaja, po završetku slike na bjelom akvarel papiru iz BLOKa 5, (a ostalih nije ni bilo kupiti kod Ruže u knjižari PZ) nastavnik Korolija se sjetio genijale ideje pa je namočio školsku spužvu u crni tuš i tako premaziva naše crtarije da bi istakao tehniku pastela. Moja slika je bila te godine na izložbi povodom 25.maja - Dana škole.

___________________________________________

Svaka ljetna noć na klupama je bila uvertira pred Preobraženje… Nekako pred očekivani vrhunac ljeta u Kistanjama zateče nas vijest da su neke mulce iz Kistanja priveli na informativni razgovor u kninsku a poslje i šibensku stanicu milicije, a sve radi njihove ljubavi prema hortikulturi. Ma viđali smo mi skoro icigli dan da se vozaju predveče na biciklama i u dvi zlataste čake od kiseli krastavaca po 3 kila na raskršću naljevaju vodu iz špinje i poslje se vraćaju bez čaka. Prvom zgodom zaustavismo našeg milicajca Peru Medića, koji kad nije bio na službi zna bi zasjesti snami na klupe u kratkim gaćama i plastičnim Borovo natikačama, da nam ispriča šta se u stvari zbilo, a on ni pet ni šest:
- Uzgajivači dolijali!
Koji uzgajivači, koje kerefeke, šta to priča Pero Medić?
- Est,est, nji dvoje troje, nesmijem reći imena jer istraga je još u toku, ljepo u Šušnjima i iza Borića prema pruzi, izkrčili pomalo zemlje i zasadili travu, mislim konoplju, pa je poslje berbe sušili i pušili, tada se to zove marihuana. Kako god okreneš neka droga! Zajebano!

___________________________________________

Kad se ispucaju priče o dnevnim događanjima uvjek nekako ispliva koja pikanterija o Simi Dubajiću. Simo i njegove žene, a trokel djeca. Prođe pola noći dok ih sve nabrojiš:
Sa Vjerom iz Šibenika je dobio Zrmanju (Manju), Zmištaka ( Miću) i Živanu, poslje je sa Vandom iz Zadra dobio Yang Ce, Spiridonu i Simeonu (u isto vreme kad je i dr Dule i dr Vera Korolija dobili treću kćer Simonu poslje Danijele - Mace i Duške), poslje je sa Stanom iz Zmištaka napravio okrugle kuće u bajamniku iza stare kuće i izrodiše 7 djece...
Olimpijada 1972. u Munchenu a kod Sime i Vande iza kuće na ceradi isto olimpijada: Mark Špic = Đoko Čaušov = 7 zlatnih medalja. Nji dvoje sjede u pletenim baštenskim stolicama od aluminija - proizvedeno preko puta u Kistalu prije koju godinu, a mi ka maniti na laktovima i koljenima pužemo po ceradi i svi se iskrvarili u želji da ponesemo medalju, ko da je to zaprave. Od djece skoro sva iz gornje ulice. Bilo je još ponekih olimpijskih takmičenja, samo sreća da ne reče Simo da se takmičimo u skokovima u vodu (ha,ha,ha - more biti kaki smo bili da bi se našlo i skakača na ceradu koja ostala od prošlogodišnjeg potresa!)
Igranje u dvorištu kod Sime nedjeljom imalo je uvijek prvi i drugi dio: npr. prvi - zalivamo bajame iza kuće ili Živana organizuje veliko spremanje dok nema Vande i Sime, i poslje drugi - igranje sa svim i svačim. Neko se sjetio igranja na trgovine, a Spiridona je predložila da se prodaje povre, najbolje od povrća su bili vrhovi sa mladih sadnica cimpreža koje je Simo donio iz rasadnika u Zadru. Svi cimpreži bili su svrnutih vrhova i nisu se imali čemu nadati od rasta u visinu. Poslje Simo bjesnio i kaišem iša po kućama da očita pištulu djeci koja su se taj dan igrali u njegovom dvorištu. Mjesec dana sam izbjegava da ga vidim na ulici jer sam čuo kako su prošli Čaušovi Đoko i Marica, pa Večerka i Jadranka, Jamac i Bakan, Miki i Božica, pa i ostali. A kad smo se sreli u Markovoj željezari u Jankovića kući tad je tek dozna da je cimpreže brala njegova Spiridona, ali kasno za ostale …
U Nedjeljnoj je Miljenko Smoje reportažu o Simi i njegovim okruglim kućama objavio na duplerici poslje par godina đe je Simo promovisa makrobiotičku hranu koju daje svojoj djeci: pure i mljeka od koza za doručak, a meda iz košnice sa saćem i bajama okokuće za slatkiše (priča se da im do škole nije dava čokoladu i bombone, pa svi imaju zdrave zube). Razne su se priče ispredale o Simi, neke provjerene a neke kao legenda kolaju o njemu. Mislim da nema njanci nikoga u Bukovici a i šire koji nije čuo za kupoprodaju kuće u Zadru, kad je navodno Simo poslje godinu dana doveza cimenat i pržinu iz Smiljčića na plac koji je proda, a žena novog vlasnika mislila da je to radnike posla njen muž. Ali kad se on vratio sa posla tek je tad sazna da Simo ima namjeru da ozida još jedan sprat na njihovoj kući, sa obrazloženjem: ako sam ti proda prizemlje nisam sprat - i čojek iskešira još koji dinar Simi. A ednome je pozajmio mješalicu za beton i kad je ovaj vratio, reka mu Simo na Pijaci pred ljudima da je pokvarena, pa čoek da nebi ima posala sa Simom ode kod Marka u željezaru i kupi mu novu. Poslje mu neki rekli da Simo popravio i staru mješalicu….
Kad je jedne davne jeseni doša da mu ćaća priključi dvotarifno brojilo i trofaznu struju, mater taman ispekla šape od orasa u modlicama koje su ko zna odkad stajale i nisu korištene, jer je zapetljan kolač, a svaka kuća je imala takvih modlica cjelu škanciju, a kolače ispekle ednom ili dvaput - vidile koja zajebancija pa odustajale. Elem, doša Simo na razgovor sa ćaćom i rječ po rječ, šapa po šapa, ode pijat sa kolačima, a drugije nema, prva tura zagorila i nije se dala izvaditi iz modlica, jedina koja valjala planula ispred Sime, i tako ja šape ne probah te godine. Prošlo je dosta godina dok se mater nije ponovo odlučila na maltretažu sa istim kolačem, ali je našla bolji recept i nisu se više ljepile za modlice…

___________________________________________

Poslje dugih sušnih dana , skoro uvijek oko Ilinje (Sv. Ilija Gromovnik) pane kišurina iz vedra neba. Kiša pane i kanali puni vode sa pijace, a mi bosi gacamo kroz vodu, dok nas matere ne uvate i izviču (šta sam onda zna o zarazi i prljavoj vodi, a kamoli o posjekotinama na caka od razbijenih boca u kanalu). Brodići od novina dobro su plovili samo u kanalu ispred Čotre i Budimira, koji je bio betoniran još prije II svjetskog rata i tu se najduže zadržavala voda dok je ne proguta kava u Jankovića đardinu…Dok još nije cimentano ispred Doma, na pržini u kojoj smo igrali frenje napravimo poslje kiše blatnjave kolače i Brli se sjeti da mogu i grudve od blata, pa ko se bolje docilja na zid od Jankovića đardina. Ostalo još gruda poslje podne, a ujutro osvanule na milicajskoj kući. Brli proba kolko more dobaciti uvis: e taj dan nije izlazio vanka da se sa nama igra, jer ga Gojko okrpio milicajskim opasačem ….

___________________________________________

A ljetnja sezona bez odlaska na more nije ljetna…Kad se otvorila Robna u Kninu, imali su na drugom spratu svašta za more: kamp krevete na razvlačenje uvoz iz Rusije i luftmadrace sa dva lica uvoz iz Čehoslovačke: crveno i plavo impregnirano platno, i špiritjere za kuvati kavu na plaži uvoz iz DDR - Istočne Njemačke. Sve je to moj ćaća kupio i jedno jutro nakon što je mater pofrigala pohano pile, sve smo spakovali u gepek našeg crvenog Moskvića, posjedali i via morska pučina: Đevrske - Mostine - Kožlovac – Benkovac (sve “bjeli put” makadam) pa asfaltom do mora preko Biograda n/m i odatle Magistralom - Filip Jakov – Turanj do izmedju Krmcine i Sukošana. Tako i u povratku, s tim da mi djeca malo odspavamo do table ciko Benkovca iza koje počne treskanje na makadamu, pa se probudimo i pjevamo kojekakve pjesmuljke do kuće…nije bilo radija u autu…
Ispod magistrale bila jedna plaža sa sabunom u plićaku da se djeca oću reći ja nauče plivati, pošto je sestra naučila prethodne godine plivati na Kolovaru u Zadru. Na plaži koja je bila njiva sa krumpirima do početka jula kad se vadio, bila je i jedna smokva koja nam je služila za hladovinu da ne izgorimo prvijeh dana od sunca i soli, a ako se to i desi (a dešavalo se svake godine prvog dana) onda je mater mućkala u staklenoj bočici od Vegete pola maslinova ulja pola voda dok se se stvori emulzija koja tako hladi rane na ramenima… Osim nas toga ljeta dolazili su i neki stranci, poslje smo vidili da su bili Njemci. Jedno jutro zateknemo na njivi njenog vlasnika kako se raspituje za Švabe, jesu li dolazili. Ćaća kaže eto nismo bili dva dana (bili na sajmu kod babe Danice i djeda Milana na Ilinju u Đevrskama), a vlasnik koji je za ular drža magarca zakuka za svojim lukom bilin i kapulom! “ Izgubili se ki magarac u magli! “ Švabe su bile kod njega na spavanju i on im je pokaza plažu, a zadnji dan kad su išli ća ljepo isčupali svu kapulu i luk i odnjeli ka suvenir za Njemačku, a nisu mu ni platili konak! Sad mu nije ostalo ništa drugo neg da jopet stane na Magistralu sa komadom kartonske kutije na kom je napisano ZIMMER FREU.
Na toj plaži naučio sam te godine plivati i oslobodio se šlaufa za neplivače! Kakva moćna stvar, nema više da te tvrda plastika izgrebe ispod pazuha dok plivaš u plićaku. Još moćniji je bio poljski krevet za plažu (a stalno sam se čudio zašto se zove poljski kad je ruski???) , nema više da te žulja kamenje i bocka sparušena travuljina kroz peškir. A posebno dva luftmadraca pa se sestra i ja utrkujemo ko će biti brži na moru. Nije mi samo jasno kako je taj Arhimed bio toliko pametan, a ipak je sestra bila brža od mene. No cijelu priču sam započeo radi događaja koji se odigrao tih dana kad smo plažu dijelili sa Švabama. Ćaća i sestra se jednog popodneva, poslje ručka i spavanja pod smokvom, upute na kuftmadracu daleko od obale prema susjednom otočiću - tada mi je razdaljina izgledala ogromna i divio sam se njihovoj hrabrosti što se upuštaju u taj neizvjesan poduhvat; a danas mislim da nema niti stotinjak metara između kopna i otoka, nekako se sa godinama ta razdaljina smanjila. Njih dvoje su se već dobrano udaljili od obale, da sam ja mora na mali mulić stati da bi ih pogledom pratio, pa kako mi bilo dosadno vratim se u plićak da lovim školjke i pužiće. U neko doba primjetim da se Švabe uzmuvale, nešto pričaju i dozivaju mater, a dvogledom prate put ćaće i sestre. Ništa ne razumijem, samo je neka čudna atmosfera, jedna ženska iz njihove grupe maše peškirom i viče HILFE HILFE, CURIK, CURIK! Tad poče i mater da viče BRANKO VRATI SE, MORSKI PAS! Kakav morski pas sada i ođe? Pogledam i ja kad ono, reka bi ciko nji, crna peraja sječe morske valove, pa čas je vidiš čas je ne vidiš, a ćaći i sestri iza leđa, oni guraju madrac ispred sebe i dalje prema otoku… Sad svi stojimo na muliću, mašemo peškirima i vičemo iz sve glave, i fala ti Bože, ćaća se okrete prema obali te nas spazi i polako okrene nazad. A pasima morska sada opet iza nji, ćaća je još nije vidio. Samo što sada pravi manje krugove i čini se da je sve bliže njima. A kad je ćaća spazio o čemu mu to mi mašemo sa obale, raspalio je najbrže šta je zna, sestru stavio na madrac i ki raketa se stvoriše u plićaku. A pasina stalno kruži li ga kruži za njima, činila mi se tada ki podmornica velika, a peraja baremko metar iznad mora. Slikavaju Švabe cijeli događaj, nešto pričaju, a ćaća crka od plivanja i lega na luftmadrac da malo odmori u plićaku sa sabunom, mi ostali pratismo kako se pasina udaljava i ide prema Zadru (Sutra u Slobodnoj veliki naslov preko prve stranice: Vidjen morski pas od 6 metara u okolici Zadra; a ostalih dana praćen je njegov odlazak prema Otrantu). Taman se poumirišmo od uzbuđenja kad odjedanput nešto puče ki puška – ćaća zabeštima iako je to rijetko činio pred nama djecom, i šta je bilo: dok su ga valovi nosili kroz plićak preko sabuna, malo je zatvorio oči da se odmori i nije primjetio da se dovuka blizu oštrih stijena na obali, jedna koja je iz plićaka stršila ki santa rasparala je luftmadrac koji se uz prasak izdušio i moj se ćaća nađe ponovo u moru i nagrdi na oštro kamenje. Taj dan smo se ranije vratili sa plaže, ali kod Žažvića nam puče zadnja guma i ćaća je mora mjenjati. Tog dana dosta sranja reče ćaća, a mater doda vrag uvjek triput sere na gomilu. Kako je bila puna mjesečina ja i sestra smo se igrali na zadnjem sicu popularne jezičke igrice: Vide na nebu Mjeseca! – Govno ti od zeca!- Ja poskoči a ti umoči ! -Ja skok ti ždrok! -Ja stisa ti poliza! –Ja dreknu ti prdeknu! –Ja skoči ti smoči! - Ja dris ti liz!--- i tako unedogled , dok neko ne ostane bez rime!
Sljedećeg ljeta našli smo novu plažu u uvali pored Sukošana, đe se sada nalazi marina, i tu smo dolazili dugi niz godina. Okupljali smo se familijarno, nosili smo roštilj tako da nije bilo više pohane piletine, ali je mater znala ujutro prije polaska napraviti kolač koji nas sačeka rashlađen u frižideru. Obično su to bili PARADIŽOT sa Albert keksima ili RAJSKOH - koh od riže sa bananama (recepti na stranici spiza). Na plažu je dolazila tetka Nada i tetak Jovo sa Oljom, Tetka Lenka i tetak Veljko sa Tanjom, ujak Marko, tetka Duda, Tetka Milka i drugi prijatelji… Tad sam već dosta dobro zna plivati da sam moga preplivati zaliv, ronjenje i vađenje periski je bilo izuzetno atraktivno, a kasnije su sa nama išli i braća Radovan i Markić, poslje Radojka i Večerka….Jedne godine dok su male sestrice Olja i Tanja spavale popodne, organizira je ćaća aktivnosti na plaži “skok u dalj smjesta”, pa nije džabe bio fiskulturnik na radnim akcijama. Takmičenje je poprimilo ozbiljnu formu kada se uključila i ćaćina sestra Milka, koja je tada prevalila 50 godina i za nas je bila ozbiljno stara! Tetka se nije dala i stalno je produžavala doskok na sveopću radost ženske ekipe, ali se nesretno u zadnjem krugu natjecanja spotakla i pala na guzicu da se sva ubila. Nije mogla namak ustati pa se i ćaća zabrinuo, ali kad je bol uminila ustala se tetka ki da ništa nije bilo. Tada nam je i ispričala svoju dogodovštinu sa ljetovanja u Dubrovniku te godine. Naime tamo joj je ćerka Jelena uplatila hotel, ali tetka u šetnji Stradunom čula da je plaža na Lokrumu puno bolja od te hotelske đe je velika gužva i jedno jutro spremi se ona i uđe u brodicu za Lokrum. Kad je stigla krene za grupom koja je naški pričala (da nije među Švabama koji su joj ćaću i braću u logor za onoga rata odveli). Išla ona za našijencima i kad oni stigoše do neke stjenovite plaže vidi tetka da je zalutala totalno: sve golaći oko nje. Šta joj je sad činiti? Sjela ona na jednu hrid i gleda oko sebe, samo ona u kupaćem, kako god pogleda čini joj se da samo o njoj pričaju a i sve bliže joj prilaze. Imala je taki stra da će je u more baciti, pa da se to ne desi ona odluči, nevoljko, i skine gornji dio kupaćeg, a dolje se u peškir zamota da se ne vidi da ima gaće. Tako presjedila cjeli dan na plaži, njanci nije u more ušla i jedva dočekala da barka dođe da je vrati u hotel. A noć u hotelu provela je mažući se jogurtom jer je sva iscvrčila cjeli dan na suncu a niđe hlada. I eto tako je moja tetka Milka postala promoter toplesa na Jadranskoj obali a u modu će doci tek kroz narednih 15 - tak godina.
Na toj plaži upoznali smo i nona Lonićku koja je imala više od 70 ljet a te godine je ”prvi put umočila gujicu u more”. baba je bila biser, sve u crnom vuštanu uđe u more do pasa a drži se za zidić od mula, pa zove svoju unučicu da je “trlja ćiriće na ledjim” a ova joj skačuć sa mulića odgovara, “Ajme nona ća si dosadna ki čimavica ”….
Poslje smo se odvojili od roditelja i išli na more samostalno. Poslje prvog razreda sa kumom Zoranom i njegovom sestrom Gogom, Vulijem i njegovim braca Jovom, proveo sam nezaboravno ljeto u Vodicama u kumovoj baraci od dasaka, a svako veče k nami su stizali iz okolnih vila cure iz Osijeka, Zagreba, Beograda….Pekli su se krumpiri i pržila jaja, pojeli smo vreću paprika i pomidora, dvi tri vreće čantruna… Vuli je tra čantrune samo i isključivo u svim obrocima 5 dana, a falio se da kad zapliva piša više od 50 metara... a pekli smo noću i kuruze iz Kistanja…noćna kupanja u ponoć sa beogradskom omladinom iz kampa….i tako da bržebolje skratim ovu priču iako se iza kriju neki pikantni detalji, sve u svemu zadnji dan ljetovanja odosmo mi autostopom do Šibenika i nakupovasmo LP ploča da imamo za cjelu zimu šta slušati i kod kuće i u discu, a uštedili na novcima koje su nam roditelji dali za hranu…
I da preskočim puno godina i sjetim se jedne nedjelje poslje Ilindana 82, kad je moja sestra rodila Jasminu, staru tada skoro dva mjeseca, i štitila je od komaraca do iznemoglosti da nam je to u kući bila opsesija- svi smo nosali muvopice u rukama i đe vidiš komarca ili muvu – udri na mrtvo! Odlučimo ja i zet da te nedjelje zapucamo na otok IŽ i potražimo Andjelku Rakocijam koja je prethodne zime bila gost u našoj kući kad je Mara Kesa “Miljo moje” organizirala doček za partizanke koje su bile u dalmatinskom odredu i za vreme rata boravile u Bukovici. Sjeli mi na jutarnji voz za Zadar i već prije 8 bili na Kolodvoru, ali brod za Iž, Dugi Otok, Ravi, Silbu polazi u 8 i kvarat, pa je bilo pitanje oćemo li stići, sjedošmo ljepo u taxi i na lučku kapetaniju da kupimo povratnu kartu do Iža. Sve stigošmo još kvarat ima do polaska, a nikako da se razvedri, nego i tamniji oblaci nadolaze od juga. Biće kiše! - pričaju putnici koji obilaze kuću i familije, jer se samo nedjeljom moš odvesti i vratiti sa zadarskih otoka, radnim danima dovoze otočane ujutro i vraćaju poslje 2 doma na otok. Šta da radimo ? pita se i moj zet Rajko, jer već kišica rominja, a valovi od tri metra crnog masnog mora samo tumbaju o pristanište. Brod još nekako odoljeva valovima, a kako kišica pojačava ja dam predlog da se makar provozamo kad smo tu već stigli. Tako i bi, uđosmo na brod i pravac potpalublje đe je zimska kabina za putnike. Sve izgleda uobičajeno, svi ćute, neko čita Nedjeljnu, neko puši (mislim ja i zet, više od stra šta nam se sprema na moru) i ne bi se primjetilo da ja napolju nevera počela da kroz okrugli prozor čas vidiš kameno pristanište a čas ribe u moru, i da slika koja stoji iza Rajkove glave ne pleše oko čavla na kom visi oko dvadesetak centima ljevo desno. Neverin je ubrzo postala prava nevera jer smo čuli od fetivi bodula da “take ni bilo izdavna” a i brod je počeo nekako čudno škripati. No idemo dalje pa šta bude, povratak je tek u 4 ure popodne. Stigošmo do Iža Veloga i tu nas dočekuje lučki kapetan i poštar koji preuzima pisma i novine, iskrcasmo se i nas dva - jedini na otok, ostasmo na rivi a brod ode dalje. Kako li se zove Andjelka?, zaboravio zet prezime, a i ja se ne mogu odma sjetiti. Tek je 10 sati izjutra, nidje živog pasa koga bi moga priupitati. Dodjosmo do mjesnog trga sa malim parkićem u centru kojeg se uzdiže obelisk sa imenima poginulih i žrtava fašističkog terora sa otoka. Čitamo imena i prezimena i kad naidje Rakocija sinu mi kliker – to je prezime koje tražimo i uputismo se po mjestu tražeci dotičnu partizanku. Nekako nadjosmo kućnu numeru po uputstvima rijetkih prolaznika, zazvonišmo i vrata nam otvori omanja demeškasta žena sa rukama umuljanim u tijesto za fritule koje je spremala. Kad nas vidje ovolike na vratima, a ona mahinalno ustuknu korak unazad i tek kad se predstavismo i pozdrave iz Kistanja joj prenesošmo, žena dodje sebi. “Ajme koliki ljudi, pa koliki veliki ljudi”…govorila je cijelo vreme. Upoznašmo se sa njenom familijom i oni u kući imahu malo dijete, unuče od tri mjeseca, kad ga donesoše u tinel mali sav ispecan po licu i tijelu od komaraca. Pita zet imaju li na ponistrama mreže, nemaju kažu. A kako se od komaraca branite da vas ne ujedaju, a snajka kaže pa “mi mouloga stavimo da spi, a kad se na njemu napasu nas ne idu”. Zet samo što nije proključa od smija, ali suzdrža se i jedva je čeka da se vratimo kući da ženi svojoj kaže kako se na Ižu brane od komaraca. Stalno se sa smijehom prisjećamo te recenice… Elem kišica malo padaše, pa stade a Andjelka nas ugosti sa fritulama od rakije i suvije smokava, poslje se izvinjavala što nije znala da će joj gosti pristići pa nas poziva na ručak : najpri malo pršuta i domaćega sira kozijega, pa brudetom od 5 vrsta ribe od kojih ja tri vrste nikad čuo a kamoli jeo, i ispeka joj sin na gradele par fratara i kavala, i popismo po žmul domaćega babića, “eto sirotinjski, ali nećete zamirit”. Poslje ručka odosmo na plažu i bome sa malo iskupasmo u bistrom i kristalno čistom moru, slanitet umjeren, popismo i espreso u slovenačkom restoranu, uto dodje brod koji nas odveze do Zadra po sunčanu vremenu koje smo izguštirali na gornjoj ljetoj palubi, poslje pješke do kolodvora i vozom nazad u Kistanje oko 9 i po. Izlet koji i danas pamtim…