se otme prase i slične prizore u dvorištima tih dana.
Hvatanje prasadije imalo je za pojedince ritualne norme: jedni su preferirali tehniku „ UVATI GA ZA REP I NEPUŠTAJ“ dok ne sustigne neko jači od pomagača koji će oboriti svinju na zemlju, pa je bilo jurnjave, posrtanja i padanja u avlijama dok se svinja ne umori i stane, dok su drugi volili manje pomagača i koristili se žicom iz vinograda od koje bi napravili omču kojom bi uvatili njušku i tako doveli svinju na mjesto đe će ispustiti krv i postati meso.
Tad je najvažnije bilo uvatiti u teću krv i od nje bi dobre domaćice iz Bukovice napravile kašnje krvavice koje koje bi se uz puru to veče skuvane i pojele.
Svakako trebalo je prije toga oprati drob, spremiti tanka creva za kobasice i želudac za švarglu, dok bi muški šurili prasicu.

Bio jedan čojek u Voševcima sirotinja teška, siroma do te 70te godine nikad nije drža i gojio prasad, pa nije ni naučio kako se kolju. Upita komšije kako bi on to SAM odradio, a ubog nije zna da na svinjokolju podjeli sa ljudima meso, te mu ovi za dešpet rekoše da može sam, ali da MACOM ZVIZNE PRASICU U ŠUNJKU kako bi nama pala u nesvjest, pa je onda more nožem u srce puštiti krv.
Dode i taj dan da on svoju Rodu zakolje:
( Rodo moja, tako je od milja zva cjelo ljeto dok nije narasla preko 150 kila, zobljući malo kuruza koje je zaradio kopajući tuđe, i najviše gojeći se od slatkovine koju je čupa u tuđim vinogradima, jer svoje zemlje nije ima. ) Izmami je nasred dvorišta i zviz posred šunjke macom ! ( komšiluk se naravski skupio na zidić i gleda ali ne pomaže )

Odvali on šunjku prasici ali je ne iznesvjesti, no ona skvičeći odjuri u  svinjac sa malim vratima. Šta će čojek no za njom, sve je mameći: rodo moja, dodider amo, rodo moja! Kad u neko doba izleti raskrvavljena  prasica iz svinjaka i pravo medu noge čojeku, pa ga nako uprti na leda i šnjime trče po avliji: trče, trče pa stade i čojeka baci pravo u kaljaljku (blato) sve naglavce.

Poslje dobrog smija priskočiše komšije i oboriše prasicu i završiše posa (priča se da je ipak na kraju htio da ispeče mesa za komšije ali su oni svi redom odustali, tako da je ostalo dosta mesa od Rode da se osoli i nadim stavi).


KARTAŠKE PRIČE


U godinama kada je TV tek trebala da se izumi, a struja ( koju je Tesla po Ameriki već uspješno instalira i čak munje njome pravio) bila samo mislena imenica, duge zimske noći prekraćivale su se u Bukovici na skoro jedini način: muški odu u gostionicu, sjedu za astal i traže mac karata od gostioničara, naruče dvolitraš vina i udri po briškuli i trešetu, vino plaća ko izgubi. No uz svaki sto za kojim bi se kartalo sjedio bi i koji kibicer, koji je manje pratio partije a više govorio: “MOŽE EDNA“ kad bi ga igrači priupitali oće li popiti vina sa njima. Redovne kibicere imalo je svako mjesto, i vazda su bili puni pameti i znanja koje se kadgod i iskorištavalo kad je trebalo pisati punte u trešetu, čisto da ne sjede dokoni, kad ih vino i onako čeka mukte. Za ove dvije zgode vreme dešavanja je prije 1935.g kada je u gostioni od ranog popodneva škiljilo svjetlo iz petrouljki: Kibicer zavaljen na katrigu i uz žmirkavo svetlo, otopljen vatricom iz bubnjare i poslje par čaša vina, baš kad treba da pamti punte u trešetu on bi zadrema i ponekad zahrka. Mulci se dosjete kako da mu nadešpete, pa jedne zimske večeri kad je dotični zakljaja prvi san, utrnu sve petrouljke i šterike a za stolom počnu kaoti igru - udaraju šakom o sto, viču: DAJ KARIKA, MALA, LIŠO BEZ PUNTA ... i slično, sve nebili ga probudili. U neko doba ovaj se probudi, ali ništa ne vidi a sve čuje. U čudu i mraku trlja oči, ovi i dalje viču, šakama udaraju po stolu, a kibicer priupita : "Ljudi el vi vidite kartati? Aj kvragu, Jovo, zar ne vidiš da kartamo! Ma ljudi moji kako igrate kad je mrak? E blencine, koji mrak, vrak ti o;i popijo, zar ne vidi[ da svjetle petrouljke! Koje petrouljke, šta svjetli....LJUDI MOJI JA SAM OSLJEPIJO!" skočivši sa katrige i srušivši sto u mraku, zaajmeka naš kibic i saplete se te pade na pod. Tada upališe šteriku ( parafinska svijeća) i lampu na petroulje, pa kad vidje da ga zafrknuše, uz breštime izleti iz gostione ne zatvorivši vrata. Sutra uveče jopet je sjedio za astalom šnjima. Drugi pak kibic je ima naviku da u oni dan kad bi jeo za ručak gra i pašte ili varice ( vidi recepte u spizi ) pa ga stisnu gasovi od gra koji se u našem kraju nije bez razloga zva PRDOZVEK ( a botaničari su mu dali tako prozaičan naziv GRA JARI ) izjuri iz gostione i vanka prdekne pa nazad za sto. Dosadilo to igračima pa jedan podviknu za njim kad je krenuo vanka: "Stanide Mile! Đe si poša? Prdekni ti ljepo ođe za stolom pa aj vanka na buru da ti se izvjetre benevrake!

I da prekočimo kojih 40tak godina dalje i nađemo se u BUFFETU (est zdravlja mi pisalo i ćirilicom !) na željezničkoj stanici kod Sladakovića. On je skoro uvijek sjedio za prvim stolom desno od vrata i karta sa svojim pajdašima. U ljeta moja srednjoškolska tu smo dolazili Jovo P., Vuli, Jerac, Mito , Mariša, Marela, Marko S. i ja da se u karte zaigramo. Dok je na astalu kod gazde bilo uvijek žujana a ponekad i crnjaka dok teče iz bačve, na našem stolu skoro pa stalno samo PIPI sok. Kad se fajrontu vidi vakat dođe mu žena ili poslje starija ćer pa operu čaše za šankom, a mi i dalje kartamo ( tada je poker bio izazov, ali u sitne metalne novce > za razliku od nekih jakih igrača koji su tada zaigravali po čitavu noc ili dan-dva u kninskom hotelu za tada neviđene svote od po par hiljada maraka, a mi se ko moroni tome iščuđavali: kao izgubio na karte i auto - to more samo budala! - dok nismo odrasli i čuli da ima i većijeh macana od naših knjinskih i da su sume milionske na stolu!). Elem, jedne od tih ljetnih večeri oprane su sve čaše i fildžan u kome se varila kava, igramo mi na dva stola a na trećem gazda, kad u BUFFET uđoše dva vojnika u uniformi i sjedoše za slobodni sto. Gazda ih priupita: „Šta ćete popiti momci?“ „Kavu, malo slađu!“. - oni obadva uglas .„E, nemere. APARATI SU OPRATI . Moreli šta drugo?“ Vojničići se zgledaše i osvrtaše ne bi li đe vidili Gaggia espresso kavomat ali ga ne nađoše u Buffetu ( jer ga nije ni bilo) pa skrušeno zaiskaše po ednu pivu. „E to ima!“ kaza gazda i doda ne ustajuć od svog stola: „ uzmite sami tu pored šanka, a čaše ne kaljajte nego nategnite iz flaše!“ Njih dva u čudu i dalje, a mi se upišasmo od smija, ali nesmiješ naglas da nas gazda ne izbaci. Ustade jedan i donese dva Karlovačka ( Ožujsko se nije točilo zbog imena) otvoriše boce udarcem dlanom po naslonjenom čepu o sto i popiše, čini mi se na dušak (naiskap), svoja dva piva i ustadoše te upitaše šta su dužni. „Ništa za vojsku, i uzmite još po edno za usput!“ Kad izađoše prasnušmo od smija zbog APARATA a radilo se o samo jednom fildžanu u buffetu, a u isto vreme žaleći dva mlada vojnika koji su se kradom uputili pješke iz kasarne na Staroj straži prugom do Kistanja i u 11 sati noću saznali da su aparati oprani i nema kave zbog koje su i krenuli na put! Dugi niz godina smo se zafrkavali na tu temu kad bi đe naručivali kavu, malo slađu, ako aparat nije oprat !
A štaš! Reče gazda Sladaković ispraćajuć nas iz Buffeta u dalje noćne avanture.


BALOTE UZ GOSTIONU

Dugi niz godina u Kistanjama si moga odigrati na balote samo kod Ćevića više gostione: ograđena ledina koju su igrači decenijama utabanali i napravili gornji i donji zog, pa su skoro napamet znali đe poslati bulina ako treba dobro uvaljati ili bombizati ( bombis > posebna tehnika bacanja balote u vis kada prilikom pada na zemlju izbije bulina ili tuđu balotu a tvoja ostane na mjestu đe je udarila i tako ostvariš punat, rjetki su bili igrači koji su ovladavali tom tehnikom, a uvijek su nakon uspješna udarca izmamili zadovoljstvo u publici pored terena ). Ljeti skoro da niko i nije sjedio u gostioni nego se svi naslonimo na zidić na kome bi Ćević donosio dvolitraše vina i čaše, pa kad se igrači oznoje ili ožedne malko popiju, nekad cjeloga ali više bevandu, a uvijek je bilo i čaša viška za redovnu publiku. A i igrači su bili stalni, najviše naravno face iz donje ulice, Lalića i Perića, među kojima se izdvaja Pero Barić željezničar ( ćaća Vesne i Ljerke ) svojim komentarima prilikom valjanja i izbijanja, ali i kad je samo u publici bio. Nedjeljom je uvijek rado viđen gost i igrač bio i dr Ratko Popović, neuropsihijatar, Darijin muž kad bi dolazili na ručak kod Frane i Jele Bilandžije, ženine tetke, a nama bi uvijek bilo smješno za viditi da u publici ima baremko desetak njegovih pacijenata ( ma lječio ih je od puno vina !) koje si moga prepoznati po tome da dok igrači piju vino ili pivo pacijenti pred doktorom piju sok, ali samo nedjeljom, dok bi se Ćević isčuđava i još ih naglas nudio vinom koje su pili kad ode Ratko za Knin. Jedno vreme su glavni na balotama bili i zubar Rajko Bjelanović i doktor Slave Vujaković, karijere na balotama počeli su još kao studenti. Terene za balote još su imali i Mile Jerković dok je drža gostionu kasnih 60tih, kada je ima i kuglanu na terenu od pržine, ali su poslje samo na balote igrali. Škego kad je otvorio gostionu ( u kojoj si uvijek moga pojesti dobar „sendvić“ sa pršutom !) napravio je dvije staze za balote sa pržinom ciko Tintorove kuće, a i to je bio i prvi teren sa svjetlom pa si moga balotati i kad pane mrak. Sladaković je ima na livadi više Buffeta neuređenu stazu, đe je dominantan bio Aco Vučković–šef ž.stanice ( ima izrazito crni brk, a rano posjedio, i kad bi ga ko upita kako to, on bi šeretski odgovorio da mu je brk mlađi od kose 18 godina pa tako je i dalje crn. Čak sam i ja bio dugo uvjeren u to dok me jedne večeri mater nije poslala kod njegove žene da joj dam sašivenu suknju, a tamo njih dvoje u završnici farbanja: ona kose a on brkova! Ćosić kod gostione nije ima teren, ali je ima i pečene tučetine čime je nadomješta taj nedostatak. Gostiona PZ bila je van konkurencije, jer je gužva bila prijepodnevna, a popodne su Slavko i Gojo malo odmarali. 70tih godina zaljubljenike u pokušaju spram kuglanja namamili su Živela i Milevica u dvorište gostionice Volan u Đevrskama. On je naime sam napravio prvu zatvorenu (zastakljenu) kuglanu tako da si moga kuglati do mile volje i kad kiša pada. Poslje par godina pojaviše se prvi kafici u Kistanjama i u njih ubrzo instaliraše poker automate, svima znane kao „VEĆA - MANJA“, i od kuglane Milevica napravi zimsku bašču i staklenik za cvjeće. Dok je Živela i dalje nastavio da popravlja aute u svojoj radionici, Milevica je ki prava igrala na karte u gostioni. U ljetna popodneva po njezinu karakteristicnu smjehu moga si i uvr i udnu Đevrsaka znati da dobija na kartama, ali isto tako je dobro znala i zabeštimati ako gubi. Nekih kasnijih godina kad je cijelo janje od 25 kg žive vage koštalo ciglo 20 dojčmaraka, skupljalo se društvance ad hok u noćne sate u Đevrskama iza zadružne gostione, tada pod zakupom, na balote pod svjetlom i preigravali u janjca - dok završe partiju janjac pečen, plaća ko izgubi. A nekima je osta u sjećanju i moj bombis kad smo igrali u dvorištu kod Željka Šarića, pod bajamima.Šta reći: balote se posložile ki jedna da ispalim bombis, krećem ljevo – desno da uvatim bolju poziciju, najavim saću bombizati, izbacim balotu ... ali ne vidjeh da sam se podvuka pod bajam i pravo u krošnju - omlatim po bajama a balota pane tri metra od mene! Poslje me zafrkava Željkov brat Atlagić da će me uvjek zvati na balote kad budu mlatili bajame! A štaš!