01.06.1962. otvorena SLASTIČARNA JADRAN: Inače je bilo samo dvi vrste sladoleda vanilija i čokolada (probao je Miki i sa ukusom jagode povremeno, ali nije baš najbolje išlo, te je stalna ponuda  bila nepromjenjiva narednih 20 godina!) Kad uđeš u slastičarnu odma ti je pult sa talijanskim aparatom za mješanje sladoleda sa velikom žlicom više nalik na veslo i pored nje u rashladnom stolu 4 posude za sladoled sa poklopcima.kad kupuješ sladoled svaki put skida poklopac da ti ga najprije pokaže dok se odlučuješ između velike ponude! Pored je stajala stalaža sa aparatom za raslađivanje limunade i orančade koje skoro da nikad nije ni bilo i staklene kutije sa livenim „svilenim“ bombonima, 505 sa crtom i Kiki karamele medju kojima je svakako i uvijek bilo zelenih mentol „BONA PALJIVACA“, da ne zaboravim „LIZALJKE“ od crvenog šećera na drvenom štapiću. Uz to na  rashladnoj vitrini bile su dvi vrste kifla koje su imale više zraka nego brašna, lake skoro kao perce ( jedna prosta oblika kifle, a druga sa marmeladom mješanom malo zatubasta, trebalo je da se zove pekmezara kao u drugim mjestima, ali svi smo je zvali prosto – kifla sa pekmezom. Pa biraj oš kiflu il kiflu sa pekmezom! ); 4-5 vrsta kolača bez imena, pa kad biraš pokažeš prstom na nj ( sada znam da su to na gornjoj polici na tacnama od sjajne lime stajale: 1.bijele puslice od bjelanaca sa šećerom, 2.špinovani šećer sa malo sjeckanih bajama između oblandi, 3. isto tako oblande sa bajamima u šneu od bjelanaca, dolje su bile 4. kao cigla boje i oblika orasnice sa rumom, zatim 5. tepsija sa krempitama i na kraju 6. tepsija sa baklavama- i nema više!) koji su stajali u vitrini ne zna se koliko dugo dok ne dodju furešti pa sve pojedu, a mi znamo da ih je pekao prije mjesec dana. Burek nije drža u prednjoj prostoriji, nego kad naručiš burek on donese vruć iz druge sobe u kojoj su pravili kolače i burek. Burek je bio pravi ,savijen u rolnu, samo ga smota u kartu i moš ići, ili ako oš da ga jedeš stavi na limeni pijat i zasječe onim specijalnim nožem sa dvi drvene držalice i da ti pinjur pa jedi. Odmah po otvaranju u slastičarni je ispred vitrina bilo čak 4 stola sa malim katrigicama ( 1 ljevo od ulaza i 3 desno od vrata ispod prozora – neđe polovinom 70tih je renovira slastičarnu, izbacio stolice osim jednog u desnom ćošku i stavio laktaše okolo naokolo. Kad sam malo narasta uvijek mi se slastičarna činila tijesnom, a zamislite ranije su bili i stolovi za jesti kolače ili burek). Iznad vrata je bila buža u kojoj je dugo godina ćuća zvučnik preko koga su Miki i ćaća mu puštali muziku sa jedine stanice koja se mogla čuti bez krčanja a to je bio radio Zagreb. Zamislite ljetnu idilu u kistanjskim popodnevima tih godina na pijaci: dok igraš trlju na klupama sa zvučnika iz slastičarne odjekuju umilni tonovi šlagera sa festivala iz Opatije, Splita, Zagreba, Beograda, pa ih onda prekine dnevnik u 3 a trajao nekad do 5 ako je Tito ima šta za reći. Mi sa klupa vičemo: promjeni stanicu, daj muziku! a Miki se pravi ki da nas ne čuje, to su bile godine kada su i zidovi imali uši a naši policjoti ( Murat Dervišević načelnik, Gojko Dobrić, pa Grulović, Grozdanić) pune ruke posla na odbrani suvereniteta SFRJot. Neko je sa dozom vica uvijek govorio da dok su Turci ovim krajevima vladali 500 godina, samo u Kistanjama su bili 515, naime 15 je godina Murat bio šef stanice milicije.

Ćaća od Mikoga ( Mikija) koji je i otvorio slastičarnu, dugi je niz godina samo mjesio kolače i peka kifle u toku noći, a prekodan je spava u staroj kući Stankićevoj između Gostione i Mađe, a Miki je prekodana pa neđe dok se ne smrkne oko 8 prodava kolače. Jedino neđe u rano ljeto kad počnu ferije mi vidimo nema Mikoga, oša u Makedoniju ali bi se uvijek vraća prije Preobraženja. Nakon izvjesnog broja odlazaka jednog od ljeta prvi put dodje Miki sa ženom i djecom ( a ima ih je okolo 8 ) prvi put smo vidili DIMLIJE. Njegov najstariji sin ( Rešit? ) je bio generacijski tu sa nama, i poslje je stalno za ferije dolazio u Kistanje, gdje je i naučio pričati po naški, a bio je simpatičan najprije kad je mješa naški i makedonski. Čuvene su mu bile i Mikijeve baklave u tepsiji 30 x 50 cm, ukupno 60 komada u tepsiji, a cijena jedne trokutaste baklave kao dvi kugle sladoleda. Bilo je „junaka“ koji su za opkladu bili kadri smazati cijelu tepsiju tada je to bio podvig o kome su pričale generacije, i za nagradu još popiju 4–5 čaša hladne limunade, okusa koji nikako nismo mogli postići u našim kućama, sve dok 90tih nije provaljen recept da se limunada pravi od mljevenih limuna sa KOROM uz dodatak limunske kiseline, i to joj je davalo onaj neponovljiv ukus koji nas je tjerao da ukrademo koji dinar iz materinog briktaša i potrošimo u slastičarni.
( Danas to izgleda sasvim drukčije kad smo vidili da postoje i veće tepsije i veće baklave! Ali moja generacija se sjeća splićanke iz Mažibrada koja je ušla u slastičarnu i tražila „ POLA BAKLAVE“
( mislila da  se prodaju četvrtaste kao u Splitu! )  pa je taj nadimak dobila u Kistanjama. Ko zna da li je i sada tako zovu?)