Klapci kistanjski vavje su imali želju da se omomče u ljetnim noćima okupljajući se u smiraj dana na raskršću poslije napornih poslova u polju ili kakvog turnira u nogometu na igralištu iza stare škole . Kako tamo nije bilo vode, svi su dolazili na špinju na raskršće, ko da opere noge od crvene prašine sa igrališta ( posuto boksitnom prašinom ostalom od pretovara rude na željeznickoj stanici, u vreme dok su radili bukovački rudnici boksita, glavni utovar je bio kod nas ), ko da se napije vode sa Miljacke i utoli žeđ.
E kad se nađoše vec tu na okupu i odmoriše malo umorne noge na klupama put škole, uvijek se našlo malo vremena za proćakulati dnevne događaje, ko je dao i kako gol, a ko nije i zašto, ko je dobro a ko nije doda loptu, „čist faul“ bio a nije sviran....

 

 

 

 

 

 

 

  
 
...i sve tako dok se gubilo sunce na horizontu, noćna svježina krepila tijelo i upalile se prve sijalice javne rasvjete na ćošku barba Danine kuce ( u kojoj je bila trgovina mješovite robe PZ Kistanje i kao mladi trgovci radili Stojan L. i Božo Š., a poslije kupio kuću ....Ðuro Ć. i otvorio Gostionu) .
 
 


To su bila ljeta kada se nije pomjeralo vrijeme na satu pa je sunce zalazilo bliže kvarta od osam, kada bi tri puta udario malj na malo zvono na crkvenom satu ( jedno vreme sat je bio pokvaren, ali nadjoše se novci sedamdesetih godina za popravku i ponovo je navijan svako veče u sedam ) tako da su priče i pričanja polako zalazile u dubinu noći, a stariji svijet je vec odavno krenuo na počinak ( nisu ih ometali noćni TV programi , jer prvi TV aparati su se pojavili oko 1961.g., a program na JRT 1. i jedinom kanalu trajao je do 22.00 h.
 
 


TV aparati tih godina svi crnobijeli EI Niš , kasnije se pojaviše RIZ Zagreb, Rudi Čajavec Banja Luka, Iskra Kranj, Gorenje ... , imali su prost način mijenjanja kanala od 1 do 12 , ali se iz razumljivih razloga taj mehanizam nije koristio do 1972.g. kada se mogao putem konvertera za UHF uhvatiti signal sa Alana na Velebitu za 2.kanal ).

 
 


Klapci ko klapci, u zanosu priče i poneseni dnevnim uspjesima, hvalisavi i orni, što smjehom što pjesmom, a bogami katkad i galamom, uznemiravali bi san starom barbi i on je malo-malo pa ustaja na prozor i vika na dječinu.
A dječina to baš i nisu odobravala , pa bi začikavanja trajala do sitnijih sati.

Soba u kojoj je spava barba Dane bila je drugi prozor od ćoška, a ispod prozora je raslo drvo koje je svojom krošnjom sklanjalo pogled na ogradu starog spomenika na kojoj bi se noćna druženja nastavljala, tako da bi barba vika sa prozora ali bi samo po glasu poznava o čijem se nestašku radi.

To su klapci znali i iskorištavali, pa bi imitirali glasove ili se dozivali imenima onih koji to veče nisu bili prisutni, sve nebili zbunili starog barbu, kojeg su nesanica i ljetna sparina samo dodatno jedili.

 
 


Dugi niz ljeta ta igra sa barba Danom je bila aktuelna, skoro uvijek kad ponestane inspiracije za neku drugu noćnu zabavu. ( tipa uvatiš zalutalog magarca i svi ga jašu po raskršću i do mlinice , jer je dotle bilo svjetla, usput svi trče i viču iz sveg glasa “dura,dura“ dok god se ne upali koje svjetlo u kućama pored i probude usnuli domaćini, i ne daj bože po njih, upuste u raspravu sa dječinom “ recu te ćaći sutra“, e tek tada pocinje vika i galama. Magarce i konje su dugi niz godina otkupljivali Talijani petkom a glavni posrednik je bio Jotarin ćaća, dosta ih je bilo zavezano na ulici ispred Jotarine kuće, a koji bi se i odveza pa zaluta do raskršća, i tu bi bio kraj noćne šetnje jer bi odma postao glavni akter trke do mlinice. ), sve do jednom kada se osokoljeni klapac Žiko M. nije popeo na drvo u namjeri da probudi barbu, a ovaj ga sačeka iza zavjese i kroz prozor prolije punu vrčinu ( = tuta, noša,noćna posuda ) pišaćke po stablu i dotičnom klapcu.

 
 

Od tada su nas mlade naraštaje plašili barba Danom, i dugo poslije njegove smrti većina nas nije prolazila ispod prozora njegove kuće. Mali nas je broj bio u kući barba Dane prije renoviranja u gostionu, ali se sjećamo dok su nas slali „pokruv“ u pekaru kod Bože B. i Rajka K.( a kruv je mjesio Borak) u susjednoj kući, da smo viđali u portunu prije škala stari automobil, koji je poslije završio u nekom od muzeja ili u privatnoj kolekciji, tu me već pamćenje izdaje. A i sam Božo B. ima je neobično prevozno sredstvo za put na posa iz Bezbradica: biciklu sa motornim pogonom!

Koja li su to vremena bila!